Župa Sv. Josipa Rankovići: Župljani ne daju da se zaboravi mali Bleiburg! (VIDEO)

Ovdašnji su vjernici, baš kao i župnik im don Miljenko, okrenuti budućnosti. Ali ne daju da istinu o monstruoznim partizanskim zločinima, za komunizma skrivanu, prekrije zaborav. Za žrtve onoga, ali i Domovinskog rata redovito mole na spomen-parku Rije i selu Zubići, mjestu pogibije 18 hrvatskih branitelja.

Piše: Josip Vričko

Za put u Rankoviće zapravo i ne treba smjerokaz. Kad dođete iz pravca Sarajeva u Novi Travnik, to vam je zapravo – to. I tu, u nekadašnjem – ne valja se rugat’! – Pucarevu čeka nas župnik rankovačke župe Sv. Josipa don Miljenko Džalto jer planirao je prvo odvesti nas vidjeti groblje Rastovci. Koje se, kaže nam dok se penjemo prema odredištu, nekoć zvalo Hrastovci. „H“ se, eto, negdje u međuvremenu zagubilo. S groblja se kao na dlanu vidi novotravnička župna crkva župe Presvetog Trojstva, a don Miljenko nam tumači kako ove dvije župe dijeli samo uzana cesta koja vodi za Bugojno. A na „granici“ je i Gradski stadion NK-a Novi Travnik, koji se – čak! – do 2013. zvao Bratstvo.

Križnim putom do Rija

Bratske su, međutim, zato i danas župe Sv. Josipa i Presvetog Trojstva. Što je i logično budući da je župa Rankovići u povijesti obuhvaćala obje plus župu Uzašašća Gospodinova. A povod zašto smo reportažu počeli s groblja je to što je ono posljednjih godina, baš nekako s dolaskom župnika Džalte, uređeno i građevinski i pravno.

„Naročito je važno da smo konačno prije dvije godine ishodili da groblje i pravno prijeđe u vlasništvo naše župe. Tako da bez ikakvih zaprjeka možemo skrbiti o njemu. Ovdje je trenutačno 1 150 grobnica, a u pripremi je još 500 grobnih mjesta. U prošlosti su se ovdje, osobito tijekom Domovinskog rata, ukapali i pokojnici iz ostalih župa. Kao što vidite, još smo u izgradnji. Uskoro će biti dovršena kapela i mrtvačnica, a sve to uz pomoć naših župljana, ali i svih ljudi dobre volje“, kaže nam Mijo Kovač, član Župnog ekonomskog vijeća.

Poslije čega smo se, po itinereru don Miljenka, zaputili ka spomen-parku Rije. Ali na putu do tamo već smo duboko zašli u teritorij župe Sv. Josipa, štoviše na putu do toga mjesta tragična stradanja Hrvata prolazimo i pokraj župne crkve. Monumentalne, već ovako na prvi pogled – s puta.

Do Rija nas vodi križni put što ga je lani blagoslovio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić. Župljanin Nikola Radeljak kaže nam kako o ovom mjestu, koje bolno podsjeća na tragičnu hrvatsku povijest, skrbi udruga Glavica, a nekoć je to činila udruga Rije koja je, također, dosta uradila da se tragovi zločina komunističkih egzekutora nikad ne zametnu. „Uz spomen-obilježje nedavno su, po dolasku na župu don Miljenka 2016., izgrađeni oltar i zvonik. A sve je započeo župnik vlč. Ilija Miškić, a nastavio vlč. Jure Gavranić. Ovo što sada čini naš župnik je nadogradnja“, pripovijeda Nikola.

Uvijek neki Caco

A vlč. Miljenko kaže nam kako se svake godine treće nedjelje u listopadu ovdje moli za pokoj duša nevinih žrtava partizanskih zločinaca. Njih više od 150 koji su ovdje smaknuti bez suda – onako baš partizanski u šumarku nadomak mjesta. Prema svjedočenju preživjelih, egzekucija je trajala dva dana, a prije ubojstava žrtve su mučene. Njihovi jauci dopirali su do obližnjeg naselja. Osobito su se istaknuli mučitelji: Salih Bajrić zvani Caco (uvijek neki Caco…) i Salko Subašić iz Novog Travnika. Župljani su, dakako, redoviti hodočasnici – i ne samo u listopadu. A na ovaj mali Bleiburg dolaze i Hrvati odasvud, poglavito, kaže nam župnik, Kuprešani kojih je veliki broj skončao na ovome hrvatskom stratištu.

Nekoć, za vrijeme pokojne Jugoslavije, ljudi su ovdje dolazili u tajnosti, usprkos tomu što je mjesto bilo pod stalnom paskom zloglasne UDBA-e. Mada, bilo je i onih koji su – prkoseći doušnicima komunističke tajne policije – ovdje i tada hodočastili usred bijela dana. I palili svijeće.

Dirnuti ovom tragedijom, krećemo ka župnoj kući. Već i sam Trg Sv. Josipa sa župnom crkvom govori o kakvoj je župi riječ – sve naprosto odiše redom (i mirom). Sve je na svom mjestu: spomenik patronu, milenijski križ i spilja Majke Božje… arboretum koji će svoje pravo lice pokazati skoro, kad zazeleni i ovdje podno Vlašića.

Ovoj župi pripadaju naselja Gornji i Donji Rankovići, Novo Naselje, Rastovci, Stojkovići, Čehova, Zubići, Trenica i Bugojčići, a don Miljenko nam kaže kako župu čini 1 500 župljana u 510 obitelji.

Odlaze da bi se vratili

„Problemi sa zapošljavanjem, osobito mladih, i korona utjecali su na brojno stanje i ove župe. Ali ne u velikoj mjeri. Tako da smo mi i danas jedna od većih župa.Vrlo je važno da i te obitelji koje odlaze ne prodaju svoje kuće i imanja. Vratit će se, dakle, nekad. O čemu svjedoči i to koliko su privrženi svom rodnom kraju i svojoj župi. Ništa ih ne može spriječiti da dođu doma, a to znači i da mole u svojoj crkvi. I inače je ovdje u ljudi baš živa vjera. Upoznali ste Miju i Nikolu i vidjeli koliko im znače vjera i Crkva i s koliko požrtvovanja i pobožnosti skrbe o groblju i spomen-parku. A tu mi je od velike pomoći i uvijek na raspolaganju i župni vijećnik Ivica Gelo. Ma, svi župljani žive sa svojom Crkvom. To im je naprosto u ovome kraju usađeno od djetinjstva“, svjedoči župnik sa zadovoljstvom ističući kako više od 100 djece dolazi na vjeronauk, a crkva je redovito puna.

 „Radnim danom slavimo misu u 18 sati, a nedjeljom i blagdanom u 9 i 11 h. Osim toga, u selu iznad župne crkve na lokaciji zvanoj Glavice nalazi se kapelica Sv. Ante i kapelica na groblju, u kojima se povremeno također slave mise. Župljani svih uzrasta zauzeti su na svim područjima župnoga života. Redovito sudjeluju u listopadskim i svibanjskim pobožnostima, pobožnosti 13 utoraka Sv. Anti, hodočašću u Komušinu i druge. Ne smijem izostaviti ni vrlo aktivnu skupinu od 25 ministranata s kojima dva puta u godini odlazim na izlete, i isto toliki broj čitača. Također, u selu Zubići, gdje je u Domovinskom ratu poginulo 18 hrvatskih branitelja, molimo svetu misu svakog 25. listopada, a zavjetna misa je u kapeli Sv. Ilije“, pun je hvale za svoju župu don Miljenko za koga je već netko, po njegovu dolasku u Rankoviće, napisao kako je pravi čovjek na pravom mjestu: otvoren, pomalo nepredvidiv, ne previše strog, ali dosljedan i odlučan, graditelj, organizator, molitelj, veseljak, humanitarac…

Vjeronauk uz pjesmu

I reporteri Katoličkog tjednika za svoga su se boravka uvjerili u neke od rečenih župnikovih osobina. Uz sve rečeno, posvećen je (i) budućnosti. O čemu pripovijeda župljanka ove župe, nastavnica likovne kulture u O.Š. Nova Bila Anđela Banović:

„Moja je ideja bila u župnoj dvorani organizirati školu slikanja i crtanja. Obratila sam se don Miljenku i ponudila mu da plaćam najamninu. No, on mi je kazao kako, ne samo da ne treba nikakva najamnina, nego da će nam on o svom trošku grijati prostoriju i pomoći što god treba. Tako da, evo, 20-ak djece, ponajviše osmoškolaca, uživa u radu, u umjetnosti. Ne mogu naći riječi zahvale za našeg župnika. A kao mali znak pažnje i naše zahvalnosti pozvali smo ga da otvori našu prvu izložbu u Novom Travniku prošloga Božića.“

Zauzeta djecom je i s. Mirela Iličić koja se u Rankoviće vratila nakon 20 godina. „Otišla sam iz stare crkve, a, evo, vratila sam se u novu. Nekoć je ovdje uz staru crkvu bila i kuća sestara Kćeri Božje ljubavi, ali s vremenom, kako nam se smanjivao broj, sestre su ovdje prestale djelovati. Do moga povratka. Na zamolbu i želju župnika vlč. Miljenka vodim vjeronauk za prvopričesnike, a djeca su s radošću prihvatila i pjevanje. Budući da župnik vodi vjeronauk za stariju djecu, ubrzo su nam se i oni pridružili. Učimo vjeronauk, molimo i pjevamo. Ne može bolje. Uz njih, vodim i veliki zbor koji animira nedjeljnu misu u 11 sati“, zadovoljna je s. Mirela koja nas je spominjući staru crkvu, i podsjetila na povijest župne crkve.

Na čekanju zbog – „kafane“

Prvu ideju o gradnji crkve dao je župnik iz Bučića fra Grga Kotromanić još daleke 1916. Ideja je godinama sazrijevala, a s realizacijom se započelo 1935. Ljetopisi bilježe kako je ponajveći obol u to doba dao najbogatiji čovjek toga kraja Stjepan Vidak. Iz toga je vremena ostala, više kao anegdota, priča kako je Ordinarijat obustavio sve radnje na osnivanju nove župe i podizanju župne crkve jer se pojavila sumnja da se crkva gradi kako bi bila bliže lokalnoj „kafani“.

Kako (god) bilo, kad je nadbiskup Ivan Šarić dijelio sakramente potvrde ovdašnjoj mladosti, podrobnije se upoznao sa situacijom te je odlučio ipak utemeljiti novu župu. Plan za crkvu i župnu kuću izradio je ing. Emil Paržik i radovi su počeli 1937. Crkva je dovršena rekordno brzo, ali je s vremenom postala tijesnapa je, na inicijativu tadašnjeg župnika don Josipa Joze Matkovića, i uz blagoslov Ordinarijata, 1968. dograđena. Inače, don Jozo je ovdje – za svoga 38-godišnjeg „mandata“ – ostavio neizbrisiv trag. A koliko je značio svojim župljanima, svjedoči to što su mu podignuli impozantni spomenik nadomak župne crkve.

Prva, ovdje znana i kao stara, crkva u Rankovićima je, zbog starosti, podzemnih voda, pa i dogradnje (koja nije bila baš najsretnije realizirana) te oštećenja tijekom Domovinskog rata, srušena. Župnik vlč. Jure Gavranić odlučio je umjesto obnavljanja i(li) dodatnog proširenja, graditi novu crkvu. Radovi su započeli krajem 2008., a kamen temeljac postavljen je za vrijeme proslave patrona župe Sv. Josipa 2009. Dovršena je za rekordne tri godine i dva mjeseca – od kopanja temelja do prve svete mise.

Uskoro (i) nova fasada

I do danas, međutim, postoji ovdje dvojba je li trebalo rušiti staru crkvu. Osporavatelji te realizirane ideje, a među njima je i aktualni župnik, drže kako ju je trebalo sačuvati, konzervirati da ostane kao svojevrsni spomenik prošlih vremena. No, ne treba plakati za prolivenim mlijekom. Stara je crkva srušena potkraj ožujka 2012. i to je gotova priča. Slijedom čega onda i don Miljenko radije govori o budućnosti. O pozitivi, općenito.

Tako nam pokazuje novi oltar, djelo akademskog kipara Ilije Skočibušića iz Tomislavgrada, koga je likovna kritika poodavno promovirala u Meštrovićeva nasljednika. Oltar resi i veliki križ od hrastovine, rad Marije Rizvić iz Orubica kod Davora.Križni put, vitraji hrvatskih blaženika te simbol Duha Svetoga izradio je akademski slikar Novotravničanin Anto Mamuša. I 12. prosinca prošle godine, kada je postavljena nova rasvjeta, crkva je zasjala punim sjajem.

S našim domaćinom don Miljenkom opraštamo se na Trgu Sv. Josipa i još jednom konstatiramo kako je župna crkva doista impozantna. „Jest“, kaže nam, „ali mogla je ova fasada biti i bolja“.

Drugim riječima, kako je uoči prošlog Božića zasjala nova rasvjeta u crkvi, već uskoro treba očekivati da zasja i nova fasada. Tko god je za don Miljenka kazao da je (i) graditelj, nije pogriješio.

Duhovna zvanja

O vjeri u Boga i privrženosti ovdašnjeg puka Crkvi, uz sve rečeno, govore i duhovna zvanja. Iz ove je župe svećenik Drago Sučić, koji je preminuo 1988. u župi Sv. Ilije na Rostovu. U Pećinima je kršten prof. dr. mons. Pavo Jurišićpostulator kauze s.b. Josipa Stadlera. Ovdje je kršten obnovitelj i predsjednik HKD-a Napredak i dugogodišnji profesor sarajevskog KBF-a mons. dr. Franjo Topić, a sinovi ovoga kraja su i franjevac trećoredac Ivo Ćorić iz Kotorske biskupije te fra Niko Ćorić, trenutačno župnik u Pehlivanu u Rijeci.

Od mladih (budućih) svećeničkih snaga iz ovoga su kraja su studenti: dominikanac Ilija Lešić i bogoslov Zoran Miličević.

A iz ove su župe i s. Dara Zekić, koja trenutačno živi i radi u samostanu Sv. Ante na Bistriku, s. Kata Kasalo, koja trenutačno živi i radi u Pletarnici, s. Janja Milanović, koja je živi i radi u Postirama na Braču te s. Anđa Kasalo, koja je preminula 1995. u Zagrebu.

Prethodni članakMerkel najavljuje povratak lockdowna: Njemačka mora povući “hitnu korona kočnicu”
Sljedeći članakZdravko Mamić plakao pred kamerama zbog majke: ‘Ne daju da zadnje trenutke provedem uz nju’