‘Zločin pojedin(a)ca nad državom’ i ‘Grijeh struktura’

Proteklih dana Hrvati u srednjoj Bosni, poglavito Hrvati u Travniku, s posebnom pozornošću pratili su medijska izviješća o akciji pripadnika federalne Uprave policije u Bihaću, a koja je rezultirala uhićenjem dvojice aktivnih i četvorice bivših policajaca MUP-a Unsko-sanskog kantona, osumnjičenih za ubojstvo srpskog povratnika Cvijana Radića krajem siječnja 1997. godine.

No, Hrvate Travnika i Lašvanske doline, pa i šireg područja, frustrira činjenica što se takva akcija ne provode i uspješno završe i u Travniku. Jer, u jednoj emisiji Federalne televizije u kojoj je na temu uhićenja osumnjičenih za ubojstvo srpskog povratnika gost bio direktor federalne Uprave policije, Dragan Lukać, rečeno je kako je to bio „zločin države nad pojedincem”, s asocijacijom na osumnjičene i uhićene aktivne i bivše policajce. A što je, pitaju se Hrvati u Travniku, kada pojedinac, ili više njih, izvrše „zločin nad državom” aludirajući na ubojstvo u Travniku dva policajca povratnika hrvatske nacionalnosti. Što je to, kada takvih neuspjelih pokušaja bude, u vrlo kratkom vremenu, još nekoliko, i nijedan od njih, unatoč papagajskom ponavljanju da istrage neprestano traju, te da zločini ne zastarijevaju, nijedan nije razriješen, a i laicima je jasno da je te dosje već odavno prekrila prašina.

A riječ je o Perici Biliću (1971.), policajcu povratniku, ubijenom 12. lipnja 1998. u travničkom prigradskom naselju Lovrići, podmetnutom eksplozivnom napravom pod njegov osobni automobil u dvorištu obiteljske kuće i Ante Valjana (1973.) također policajca povratnika, ubijenog također eksplozivnom napravom. Eksplozija se dogodila u središtu Travnika, u neposrednoj blizini zgrade Policijske uprave Travnik, koju je u 5 sati i 55 minuta napuštao nesretni Valjan nakon odrađene treće smjene i kretao se prema parkiranom automobilu. Prema mišljenju stručnih osoba, najvjerojatnije se radilo o eksplozivnoj napravi s daljinskim aktiviranjem i izazivanjem eksplozije u željenom trenutku.

Šest mjeseci kasnije, 9. veljače 1999., ponovo je bio „pokušaj zločina nad državom” od pojedin(a)ca, ponovo u središtu Travnika, tek dvadesetak metara od zgrade PU Travnik. I ponovo je žrtva bio policajac, Vlado Stojak (1967.) povratnik hrvatske nacionalnosti, i ponovo je bila riječ o podmetnutoj eksplozivnoj napravi pod njegov osobni automobil. A samo spletom sretnih okolnosti, ovaj zločinački atak nikada otkrivenog zločinca, nije platio životom nego tek s teškim tjelesnim ozljedama i uništenim automobilom.

A uz sve ovo treba i podsjetiti da je u to vrijeme AID, tajna bošnjačka policija, imala sjedište u zgradi PU Travnik, a zloglasna Aktivna muslimanska omladina svoje sjedište u zgradi s druge strane glavne travničke ulice.

Vrijedno je naglasiti da je „država napadnuta” od pojedin(a)ca i 8. svibnja 1998. godine, također u općini Travnik, a ponovo su meta bili travnički policajci hrvatske nacionalnosti. Tada su, naime, napadači, ili više njih, otvorili paljbu iz automatskog oružja na vozilo u kojemu su bili policajci PU Travnik, Josip Prkić i Vjekoslav Kolenda. Incident, ili je bolje reći pokušaj atentata, dogodio se na lokaciji zvanoj Zukića most, a dvojica poluicajaca vračala su se u pravcu Bile nakon što su odradili smjenu u policijskoj ispostavi Han Bila. Policajci su sretno ostali neozlijeđeni a automobil je izbušen s tri puščana zrna.

Treba li uopće reći da napadać(i) nije otkriven, a pitanje je, je li takvih pokušaja uopće i bilo. Jer, napad na policajce hrvatske nacionalnosti, bar u to vrijeme i nije se tretirao kao „napad na državu”, a što potvrđuje i jedna konstatacija travničkog policajca bošnjačke nacionalnosti, vezana za ubojstvo kolege mu Perice Bilića, kako je to samo „jedan ustaša manje”.

Ubojstvima i pokušajima ubojstava policajaca, prethodila je niz ubojstava povratnika također Hrvata u općinu Travnik. Naime, 16. veljače 1997. odine u travničkom naselju Šipovik ubijen je Fabijan Babić (1925.), 2. ožujka 1997. Marija Medić (1905) je maltretirana i silovana, a nekoliko dana kasnije je preminula u travničkoj bolnici, a 30. kolovoza iste godine u naselju Nula vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće u obnovi, u vrijeme večere, ubijeni su povratnici otac i sin Jezerčić, Luka (1938.) i Pero (1970.). Nepuna dva mjeseca kasnije, 26. listopada, također u selu Nula, ubijen je Ivica Domić (1967.), također vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće u obnovi.

Ni počinitelji ovih zločina nisu otkriveni, a žrtve već godinama, osim obitelji i prijatelja, nitko i ne spominje. Ne spominje se, već odavno, ni podmetnuta eksplozivna naprava od koje je 16. veljače 2002., u dvorištu obiteljske kuće, u travničkom naselju Ilovača, teško nastradao (amputirana mu je desna noga) povratnik Vlatko Vidović (1941.), kao ni niz drugih, zločina s nešto lakšim posljedicama, a koje je nemoguće pobrojati jer ih je bilo na desetine, pa i stotine. I kada se k tomu dodaju neprocesuirani teški ratni zločini počinjeni nad Hrvatima Travnika (ali i Viteza, Busovače, Fojnice, Novoga Travnika, Zenice…) – ubojstva, strijeljanja civila i zarobljenih i ranjenih vojnika, ritualna klanja…, progoni, kazamati, više tisuća obiteljskih domova i gospodarskih objekata opljačkanih, spaljenih, porušenih…, te „grijeh (nečinjenja) struktura” (domaćih i inozemnih)kada je u pitanju (pre)ustroj Travnika istovjetno Mostaru (ma kakav on bio), onda nije čudo što je proces povratka Hrvata u Travnik, već odavno zaustavljen (nije ih se vratilo više od 15 tisuća). A sve je, na žalost, intezivnije iseljavanje onih koji su se nakon rata vratili na svoje opustošene posjede. ali i onih koji su ratnu golgotu preživjeli na području općine Travnik. I „mirna Bosna”, moglo bi se reći za sve to, jer osim „mudre šutnje” drugih reakcija nadležnih i nema.

Zvonimir Čilić / VL