Zlatne ruke bake Mande

Devedeset dvije godine starosti baš i nisu poseban razlog za novinarsku priču o baki Mandi Brkan, rođenoj Botić, iz viteškog naselja Rijeka. Jer u susjedstvu, na Rijeci, ima i starijih mještana, no kada je Manda u pitanju za priču, uz starosnu dob, ima i drugih razloga i povoda koji zaslužuju novinarsku pozornost i zabilješku.

Baka Manda je prošla kroz „scile i haribde“, gazila je trnovitim životnim stazama, borila se s brojnim nedaćama, s teškim situacijama s kojim se morala nositi i nadvladavati ih radi svog opstanka i zaštite svoje obitelji.

Kaže nam Manda, koja nepogrešivo, riječima i sjećanjima, plovi svojim životnim vremeplovom, kako je djetinjstvo provela u oskudicama svake vrste kao i većina druge djece iz rodne joj Kruščice, s roditeljima, s pet mlađih sestara i dvojicom starije braće. I iz toga vremena, unatoč svemu, duboko urezano ostalo je samo lijepo sjećanje na djetinjstvo, odrastanje, na lijepu ranu mladost, pa ona kaže:

„A kakva mladost i može biti nego lijepa, kada pogledi ‘šaraju’, bude se maštanja, nadanja, lijepe želje, najljepši snovi…“

Sve to je prekinuo rat, a Manda tada nije imala ni punih 18 godina.

Braća su joj, zauvijek, ostala na Križnom putu kao i brojni drugi Hrvati sa srednjobosanskog područja, pripadnici hrvatske vojske. Ni za vječno počivalište im se ne zna. Rano je izgubila i oca, pa je u teškom poratnom vremenu dio brige za majku i pet mlađih sestara palo na njezina leđa. Radila je od jutra do sutra kao pomoćna kuharica na Ciglani (tvornica opeka u Vitezu) i mnogo što drugoga što je taj posao podrazumijevao. Radila je i za nadnicu poljodjeljske poslove, bila je samouka i naučila je krojačke poslove, nabavila šivaću mašinu…

Lijep dio života, iako i dalje u neimaštini, provela je sa suprugom Antom, poginulim 1993. u dvorištu obiteljske kuće od ispaljene ratne granate. Od tada, uz TV aparat, uz molitvenik i krunicu, živi sama. Ipak, neda to reći jer u Vitezu odnosno novoj Biloj živi njezinih dvoje djece, petoro unučadi i petoro praunučadi.

„Bit će ih još, ako Bog da, ja se nadam da hoće i tome se iskreno radujem“, kaže Manda.

Na kraju okrećemo priču na osnovne razloge našeg posjeta simpatičnoj i mentalno potpuno zdravoj baki Mandi.

Naime, već dugi niz godina Manda je majstor, doktor, liječnica za „strunu“, mučne bolove želudca koji mogu nastati kao posljedica dizanja neprimjereno teškog tereta, od naglog neprirodnog okreta, trzaja tijela, kada, kako nam Manda objašnjava, želudac „iskoči“ iz svog „ležišta“, što, uz jake bolove, prouzrokuje i brojne druge probleme, čak i probleme oko začeća. Struni(la)o se, kaže se na srednjobosanskom području. A Manda to, iz dana u dan, dugi niz godina, vrlo uspješno liječi konzervativnim metodama, s jednim, dva ili tri tretmana. Tretmanu se podvrgao i potpisnik ovih redaka i sada s lijepim nadama čeka pozitivne rezultate.

Liječenje „strune“ naučila je od susjeda Josipa Barešića iz obližnje Rajske, a Mandine blagotvorne ruke izliječile su mnoge ili im bar život (želučne tegobe) učinile snošljivijim. Stotine osoba različite starosne dobi, najviše njih iz Viteza i Lašvanske doline ali i iz drugih udaljenijih krajeva, bile su njezini pacijenti. Među njima, recimo, i liječnica iz Pule, nekada poznata pjevačica narodne glazbe Mira Torbica i mnogi drugi, znani i neznani, poznati i manje poznati. A Manda i dalje prima pacijente, uglavnom ih liječi uspješno, a rad i svoje umijeće nikada ne naplaćuje. To joj, naglašava, čini zadovoljstvo posebno kada stignu informacije, zahvale, o djelotvornosti njezine terapije.

„Nažalost“, ističe Manda, „mladih zainteresiranih za učenje i liječenje ‘strune’, jednostavno nema. A ja imam devedeset dvije godine.“