Svake godine promenada viteških maturanata ulicama grada privlače veliki interes građana, a tako je bilo i ove godine. Naime, šetnjom kroz grad plijenili su veliku pozornost s najljepšim željama za njihovo sretno i uspješno sutra. A s takvim nadanjima i željama, lijepa i razdragana koračala je viteška budućnost, moglo bi se i tako reći.
A svaki maturant pojedinac, svaki par s ulične šetnje, ima svoja nadanje i očekivanja, svatko od njih ima svoju priču iz vremena koje je ostavio iza sebe, s pogledom na ono što dolazi, što planira, očekuje.
No, na ovom lijepom ugođaju mladosti, ljepote, nadanja i očekivanja…, jednom od najljepših događaja u godini, slučajno smo upozoreni na jedan par s maturalne šetnje gradom – Mariju Rajić i Danijela Strukara.
Veže ih, naime, isti dan i mjesto rođenja, 20. listopad. 1997. i to u improviziranom rodilištu crkve – bolnice, u potpuno neprikladnom i ne uvjetnom prizemlju privatne kuće preko puta daleko poznate Franjevačke crkve/bolnice „Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj. Jer, prostora u crkvi sv. Duha i za rodilište jednostavno nije bilo.
Veže ih, kasnije, vrijeme osnovnog i srednjeg obrazovanja u Vitezu, u Gimnaziji i Ekonomskoj školi, pa, eto, maturalna promenada (u paru)… A dalje… Tko zna. Studirati hoće oboje, Marija u Mostaru, Danijel ne zna gdje. Životni putovi će im se razići… Ali, Vitežani su, vole svoj grad, svoj zavičaj, pa nije nerealno očekivati da će se tu ponovo naći, sresti, živjeti i svoju sreću graditi, obitelji imati… u nekom boljim i sretnijim vremenima.
