Blagdani Svih sveti i Dušni dan vrijeme su kada se , posebno i dodatno, s dužnim pijetetom, molitvom, cvijećem i upaljenim svijećama na vječnim počivalištima sjećamo svojih najmilijih. I ne samo svojih bližnjih, dragih i nikada zaboravljenih, nego i onih koji ne spadaju u taj uži krug ali su svojim radom, djelovanjem iza sebe ostavili neizbrisive tragove. Nisu rođeni na našoj grudi, ali su tu, uz naše najmilije, našli svoje vječno počivalište.
A da baš uvijek i nije tako, svjedoče nam vječna počivališta troje nekada stanovnika Viteza, koji su zauvijek ostali tu uz naše najmilije – Anke Topić, Johana Rollingera i Vlade Marjanovića.
Iako nije baš karakterističan primjer za ovu tematiku, ipak ćemo početi s Ankom Topić, prvom ženi pjesnikinjom u Bosni i Hercegovini koja je izdala zbirku svojih pjesama. Rodila se u Žepču, a više od 25 godina živjela je u Vitezu gdje je 1956. godine umrla i pokopana na katoličkom groblju Krušćica. Bila je vlasnica prekrasne kuće s isto tako lijepom okućnicom, a mnogi su govorili kako je to bio najljepši kutak u cijeloj Lašvanskoj Dolini.
A onda, 1945 u Vitez došao partizanski oficir, svidjela mu se pjesnikinja kuća pa je nju iselio u pomoćne prostorije (ostava, šupa, drvarnica), a on u „kućicu u cvijeću“ uselio. Osloboditelji (?) su u to vrijeme imali pravo i na takve postupke.. S njim je kasnije živjela i njegova druga supruga, Vitežanka, a Vaso je, kada je Anka umrla (tvrdilo se, velikodušno je i dohranio) sahranio ju je u katoličkom groblju Krušćica. Na spomeniku podignutom pokojnoj pjesnikinji, uz ime i prezime ugrađena je zvijezda petokraka. A Anka je bila katolkinja, anti komunistkinja, istaknuta članica HKD Napredak od njegovog osnivanja u Sarajevu pa i u Vitezu, u vrlo uspješnoj podružnici tog društva u vremenu između dva svjetska rata.
Vremenom, zvijezda petokraka je iz spomenika ispala, nestala, spomenik se urušavao, a članovi podružnice HKD Napredak u Vitezu prije godinu-dvije pokrenuli inicijativu, prikupili sredstva i lijepo uredili spomenik prvoj bosanskohercegovačkoj pjesnikinji na kojemu sada nema petokrake, ali nema ni križa. Zašto? Je li u pitanju nemar ili nešto drugo?
No, zanimljivo je na grobnom spomeniku partizana Vase Banjca, iako je bio pravoslavac po rođenju, ateist, duhovni sljedbenik Ćopićevog Nikoletine Bursaća s neprikosnovenim – „nema Boga, tako je rekao partizanski kapetan“- na njegovom i drugom nevjenčanom mu suprugom postavljen je katolički križ. Ako to, ne daj Bože, vidi novinar Oslobođenja, Dragan Bursać još će reći da su „ustaše“ Vasu prekrstile.
Johan Rollinger je prvi doktor koji živio i radio u Vitezu. Riječ je o folksdojčeru iz Vojvodine kojeg su partizani prisilno mobilizirali za vrijeme rata a u Vitez ga doveli nakon što su krajem 1944. godine zauzeli Vitez i cijelo područje Lašvanske Doline. Prva ambulanta u Vitezu stacionirana je u prostoru viteške Šumarije, a nešto kasnije u nacionaliziranoj kući poznate trgovačke obitelji Bebek, na Rijeci. Dr. Rollinger je bio i prvi predsjednik Upravnog odbora Zdravstvene stanice, kasnije i sada Doma zdravlja Vitez. Nesebično pomagao i domaće stanovništvo, obučavao je i pomoćno osoblje. Vrlo dobro je govorio tadašnji srpsko-hrvatski jezik, u potpunosti ga je razumio, a znanjem, dobrotom i spremnošću uvijek pomoći komu je njegova pomoć trebala, vrlo brzo je postao omiljen među Vitežanima bez obzira na vjeru i naciju. Još i danas se među potomcima njegovih suvremenika o njemu najljepše govori.
Umro je 1956. godine i pokopan je na katoličkom groblju (bio je katolik) Krušćica. Na žalost vremenom je spomen obilježje propadalo, urušavalo se, a gradeći svoja i za svoje grobna mjesta mještani su dr. Rollingerovo vječno počivalište „gurali“, „stiskali“, „smanjivali“ pa je tako, prije nekoliko godina ostao samo metalni križ s kojega je vrijeme i hrđa izbrisala čak i njegovo ime i prezime, godinu rođenje i smrti.. I evo sada možete vidjeti kako izgleda mjesto gdje je 1956. godine pokopan Johan dr. Rollinger, čovjek koji je , u tim teškim vremenima za domaće ljude uvijek imao vremena i spremnosti biti na usluzi. A kako smo mu se odužili?
Vrlo slična situacija nemara, zaborava…, kada je u pitanju dr. Rollinger je i odnos prema Vladi Marjanoviću. Vlado je rođeni Livnjak, a u vremenu dok je pohađao travničku (isusovačku) gimnaziju, u više navrata sam ili s prijateljima išao je i u Vitez, najčešće u izletište Krušćicu. Oduševljavao se ljepotom krajolika viteškog pa i cijelog lašvanskog kraja. I kako kažu, u naponu svojega umjetničkog rada i djelovanja, nakon završene likovne Akademije u Rimu, došao je živjeti u Vitez, u naselje Krušćica gdje je 11. rujna 1958. godine i umro. Kao i Anka Topić i dr. Rolinger i Vlado Marjanović pokopan je u groblju Krušcica.
Iza sebe ostavio je desetine likovnih radova visoke umjetničke vrijednosti u livanjskom kraju (vrijedna ulja na platnu vlasništvo su općine Livno), a ne mali broj Marjanovićevih djela je u Galeriji likovnih umjetnika BiH u Sarajevu) i u dalmatinskoj Zagori, a naravno i u Vitezu i drugim mjestima lašvanskog kraja. Ostavio je vrhunska umjetnička djela, ulja na platnu, pejzaže, mrtvu i živu prirodu, sakralna djela koja su našla svoja mjesta u brojnim crkvama u Bosni i Dalmaciji, a po mišljenju vrhunskih stručnjaka Vladu svrstavaju u sami bosanskohercegovački vrh majstora portreta. U novotravničkoj župi Bućići je, kažu remek djelo, uljem na platnu oslikan sv. Martin, zaštitnik ove župe. No, većina umjetničkih djela Vlade Marjanovića, bar kada je Vitez u pitanju bila su vlasništvo općinskih organizacija i institucija. Na žalost, sada u vlasništvu općine nema nijednoga Marjanovićevo rada, sva djela odreda su „dobila noge“ i otišla u ruke nepoznatih vlasnika. Gdje su te slike vrhunskog umjetnika? To je pitanje za nekoga drugog ili neke druge, a mi ovim tekstom i fotografijom ukazujemo i pokazujemo na nemar, na nepoštivanje umjetnikovog rada i djelovanja.
Ukazujemo na nemar za iskrene i djelima pokazane ljubavi spram Viteza, njegovim ljepotama, njegovim krajolicima, ljudima… što je Marjanović vrhunskim djelima i ovjekovječio. A pogledajte njegov spomenik na krušćičkom groblju. Još jedna ili dvije zime i spomen obilježja neće ni biti. Za to, očito je, baš nikoga u Vitezu nije ni briga. Možda je njihov krimen, kako to pojedinci godinama znaju zlorabiti, taj što nisu rođeni u Vitezu, iako su Vitezu dali mnogo više nego oni koji godinama žive od i na račun Viteza?! Ili je u pitanju ipak samo nemar? Kako god, ne znamo što je gore od to dvoje, ali u svakom slučaju moramo kazati, na žalost i sramotu!
