Proteklih dana Hrvati Viteza ali i drugih srednjobosanskih općina „tražili“ su po dnevnom tisku, elektronskim medijima, portalima… vijest o izrečenoj presudi Žalbenog vijeća Suda BiH u predmetu pripadnika Armije BiH, Jasmina Čolomana (41), u prvostupanjskoj presudi oslobođenog po optužnici za ratni zločin počinjen nad civilnog stanovništva u općini Vitez. Znalo se, naime, da će presuda biti izrečena u srijedu ili četvrtak proteklog tjedna.
Zanimljivo je, tek oni najuporniji „pronašli“ su šturu vijest u kojoj se navodi i izrečena vremenska kazna zatvora od tri godine. Presuda nije pravomoćna, a bošnjački mediji pokazali su potpuno nezainteresiranost (?) za ovaj proces i za izrečenu presudu. Jer, nikada i nije bilo, a tako je i sada, u trendu potencirati sudski proces, posebno u kojima su osumnjičeni, optuženi pripadnici Armije BiH, posebno na osuđujuće presude. Jer, cinično kažu Hrvati Viteza, i ne samo oni, kako pripadnici Armije BiH i nisu činili zločine, o čemu se, uostalom „trubi“ već dugi niz godina u bošnjačkim medijima. O tomu, uostalom, „svjedoče“ i rijetki sudski procesi koji su se vodili, ili se vode, protiv pripadnika Armije BiH, bar kada su u pitanju zločini počinjeni nad Hrvatima na području srednje Bosne. A niska tih zločine, neprocesuiranih, naravno, počinjenih na Hrvatima (a i nad Srbima) duga je, posebno kada su u pitanju pripadnici 7. muslimanske brigade, 3. korpusa Armije BiH, čiji je pripadnik bio i Jasmin Čoloman i u čijem je sastavu bila i zloglasna postrojba El mudžahid.
No, ovaj put samo je on, Jasmin Čoloman, „junak“ ove kratke priče koji je početkom srpnja 2014 uhićen u Zenici od službenika SIPA-e, na zahtjev Tužiteljstva BiH, a zbog postojanja osnova sumnje da je počinio djelo ratnoga zločina protiv civilnog stanovništva. Zločin za koji se tada sumnjičio počinjen je 23. travnja 1993. godine u selu Prnjavor u viteškoj mjesnoj zajednici Počulica, odakle su svi mještani hrvatske nacionalnosti, njih više stotina, prognani već prvoga dana muslimansko-hrvatskog rata u srednjoj Bosni, 16. travnja, a njihova imovina je opljačkana, stambeni objekti uništeni, teško oštećeni ili prisvojeni. No, znatan broj odraslih osoba hrvatske nacionalnosti, žena i muškaraca, njih tridesetak, zatvoreni su u Društveni dom u selu Prnjavor, u skučeni prostor, bez osnovnih uvjeta za život. Tu su maltretirani, ponižavani, fizički zlostavljani…, odvođeni na kopanje rovova i prisiljavani na druge fizičke i ponižavajuće poslove. A 23. travnja, kroz zatvorena drvena vrata Društvenog doma, obijesni, tada mlađani Jasmin Čoloman, bez ikakvog povoda i razloga, rafalno je pucao i smrtno pogodio Jozu Vidovića, Franjinog (1945.), Ivu Vidovića, Stipinog (1939,) i Peru Papića, Perinog (1960.). U tom divljačkom činu teško su ranjene i četiri žene i dvojica muškaraca, a lakše još tri osobe.
I kada se sve ovo pobrojano i učinjeno od strane pobješnjelog Jasmina Čolomana zna, zar je onda čudo što Hrvati Viteza i cijele srednje Bosne izrečenu kaznu smatraju sramnom, a po društvenim mrežama presuda se i ismijava. Naime, na nekim se portalima moglo pročitati kako se takva kazna izriče za prolazak kroz crveno semaforsko svijetlo, uz naglasak „ako nije bilo teških posljedica“ ili pak za ponovljenu krađu iz šume dva-tri kubična metra ogrjevne bukovine. Da sve ovo nije tužno i ružno, bilo bi, zaista smiješno!
