Vlašić: Ponos središnje Bosne

Vlašić je poznat po svojim brojnim manjim i većim platoima, od kojih su najvažniji Vitovljanski, Koričanski i Imljanski, te Petrovo polje, kao i poznata turistička zaravan Babanovac. Prosječna nadmorska visina tih platoa je oko 1300 m. Svaki od njih krasi i po jedno selo istoga imena u kojem se proizvodi čuveni vlašićki sir.

Piše: Dalibor Ballian / Svjetlo riječi

Vlašić je planina koja dominira središnjom Bosnom, jer se rasprostire u šest općina, četiri u Federaciji i dvije u RS-u, i to Travnik, Kotor Varoš, Skender Vakuf, Dobretići, Vitez i Zenica. Planina je omeđena s više značajnih rijeka, a to su Lašva, Bila, Usora, Ugar i Vrbas, kao i brojnim potocima od kojih je možda najljepši Kozica sa svojim velikim vodopadom. Vlašić je prilično razuđena planina bez velikih i dominantnih vrhova, a Paljenik je najviši vrh s 1933 m i nalazi se poviše Travnika. Drugi vrhovi su mnogo manji i rasuti po Vlašićkom platou. Sama planina prostire se u pravcu jugoistok – sjeverozapad, što je okomito na pružanje Dinarskih planina. Vlašić je poznat po svojim brojnim manjim i većim platoima, od kojih su svojom veličinom i značajem najvažniji Vitovljanski, Koričanski i Imljanski, te Petrovo polje, kao i poznata turistička zaravan Babanovac. Prosječna nadmorska visina tih platoa je oko 1300 m. Svaki od ovih platoa krasi i po jedno selo istoga imena u kojem se proizvodi čuveni vlašićki sir.

Planina obiluje tragovima zadnje glacijacije, a evidentno je postojanje više glacijalnih cirkova odakle su kretali kratki dolinski ledenjaci, i koji su oblikovali planinske platoe. Na sjeveroistočnom kraju je veliki cirk, a od njega nastaje dolina i kanjonom rijeke Ugar. Također i iznad Travnika je djelovala glacijacija, te se lednik preko Galice spuštao u dolinu Lašve, što se može evidentirati pomoću glacijalnih nanosa u nižim područjima.

Pet mjeseci pod snijegom

Samu planinu Vlašić karakterizira planinska klima, a na nižim nadmorskim visinama umjereno kontinentalna. Prosječna zimska temperatura je 1 °C, dok je prosječna ljetna temperatura 14,2 °C. U zimskom periodu planina obiluje snježnim padalinama, a prosječno je snijegom pokrivena do pet mjeseci, uz snježni pokrivač koji povremeno dosegne 1,5 – 2 metra. Kako je ovo granična planina prema panonskom bazenu s tipičnom kontinentalnom klimom, klima Vlašića je veoma interesantna s iznenadnim ekstremnim promjenama, osobito tijekom proljeća.

U zadnje se vrijeme stanje divljači na Vlašiću popravlja. Životni su uvjeti na ovoj planini tako dobri da se razvijaju i žive različite vrste životinjskog svijeta. Tako od zaštićene dlakave divljači nalazimo medvjede u manjem broju, te srne i zečeve, dok je nepoznato stanje s divokozama koje su osamdesetih godina unesene u područje kanjona rijeke Ugar. Ovdje treba naglasiti da je prisutna i velika populacija jarebica kamenjarki. Od nezaštićene dlakave divljači nalazimo lisice, kune zlatice, kune bjelice, vjeverice i puhove. Od zvjeradi u ovom području srećemo vuka i u zadnje vrijeme risa, a medvjeda smo ranije spomenuli.

Botanička istraživanja na Vlašiću su bila brojna, uz brojne podatke o flori. Odmah se mora napomenuti da su osnovne šumske vrste drveća: jela, smreka i bukva. Na vlažnim staništima uz rijeke koje presijecaju planinu nalazimo bijele vrbe, crne johe i bijeli jasen. Nešto više nalazimo na toplim staništima hrast kitnjak i medunac, crni grab, grabić, crni jasen, klen i brojne druge vrste. Ovdje treba spomenuti i tise, posebno one iz sela Ugodnović koje su velikih dimenzija i starosti, o kojima postoje brojni zapisi.

Kada su u pitanju zeljaste vrste na Vlašiću, one su dugo već poznate, a najzaslužniji za njihovo poznavanje je Brandis, profesor botanike u Isusovačkoj gimnaziji u Travniku. On je cijelog radnog vijeka u Travniku botanizirao po Vlašiću i sakupio kapitalni herbarski materijal. S obzirom na to da je taj herbar bio ugrožen, zahvaljujući Čedomilu Šiliću prebačen je u herbar Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Na floru planine Vlašić je utjecao i veliki šumski požar početkom 20-tih godina prošlog stoljeća kada je izgorjelo oko 18 000 hektara šuma, ali su šume uspješno obnovljene u posljednjem stoljeću. Za sjeveroistočne padine Vlašića iznad sela Mehurić, odnosno iznad samog vodopada Kozice, nalazi se jedan dio šume koji ima prašumski karakter. U tom dijelu šume nalazimo sve stadije i faze koje karakteriziraju prašumu, te bi to trebalo hitno zaštititi da bi i generacije koje dolaze mogle vidjeti kako su nekada izgledale šume na Vlašiću.

Sama planina ima razvijenu turističku ponudu, a turizam zapošljava lokalnu radnu snagu te u selima nije primjetna depopulacija, kao što je slučaj na drugim planinama u Bosni i Hercegovini. Ipak to ima i negativnih posljedica za ovu prekrasnu planinu jer nesavjesni pojedinci ostavljaju po planini smeće koje kvari prirodni ugođaj. Također, u zadnjem desetljeću je primjetan problem sa invazivnom florom, naročito uz prometnice, koja polako ugrožava autohtonu vegetaciju u sve većem obimu te bi se trebalo o tome voditi računa u narednom periodu, da bi se sačuvala ova ljepota za buduće generacije.

Za planinu Vlašić je vezano i postojanje bosanskohercegovačkog psa ovčara, poznatijeg kao tornjak, kao i autohtone rase ovaca poznate kao pramenka. Ovog psa su ovčari selekcionirali stoljećima, kako bi branio ovce tijekom ispaše od vukova i medvjeda. Vlašićka pramenka (divička i dubska) je izdanak bosanskih i hercegovačkih autohtonih pasmina ovaca.

Hidrocentrale prijetnja prirodi

Osnovne šumske zajednice su: sastojine bukve i jele, a autohtone sastojine smreke se javljaju u posebnim zajednicama vrtača i u mrazištima, ali i u sastojinama bukve i jele, dok je većina sadašnjih šuma smreke na Vlašiću umjetna. Tu su i zajednice bijelog i crnog bora u kanjonu Ugra koje su izravno ugrožene izgradnjom hidrocentrala na ovoj rijeci. Pored Ugra i druge rijeke i potoci planine Vlašić su pregrađeni hidrocentralama ili se planiraju pregraditi. Njihovom izgradnjom će se nepovratno uništiti prelijepa priroda koja krasi ovu planinu.

Legende o porijeklu imena Vlašić

Na samom Vlašiću živi verzija legende po kojoj su Sunčeva i Mjesečeva majka poslale sedmoricu braće da donesu sreću i ljepotu iz dalekog svijeta. Šestorica se sretno vratiše, ali sedmi se zauvijek izgubio. Konačno, Mjesec ga pronađe na prelijepoj planini u koju se pretvorio.

Po drugoj legendi, šestorica braće su se udvarala istoj ljepotici pa ljuto zavadili. Zamolili su Mjesečevu i Sunčevu majku da presudi. Ona odluči da ljepotica svima bude sestra, a njeno sedmo dijete. Legenda kaže da je tada nastalo sazviježđe Sedam Vlašića, koje se od proljeća do jeseni vidi s planine Vlašić.

U lokalnom stanovništvu se također stoljećima prenosi prihvatljivo uvjerenje da je planina imenovana po čobanskim nomadima Vlasima koji su tu živjeli i uzgajali svoja stada od ranog srednjeg vijeka do kraja 19. stoljeća.

Sama planina ima razvijenu turističku ponudu, a turizam zapošljava lokalnu radnu snagu te u selima nije primjetna depopulacija, kao što je slučaj na drugim planinama u Bosni i Hercegovini. Ipak to ima i negativnih posljedica za ovu prekrasnu planinu jer nesavjesni pojedinci ostavljaju po planini smeće koje kvari prirodni ugođaj. Također, u zadnjem desetljeću je primjetan problem sa invazivnom florom, naročito uz prometnice, koja polako ugrožava autohtonu vegetaciju u sve većem obimu te bi se trebalo o tome voditi računa u narednom periodu, da bi se sačuvala ova ljepota za buduće generacije.