Vitez: Sestra bratu donirala bubreg: Oboljela bih i ja gledajući ga na dijalizi

Biste li donirali organ kada bi zatrebao vašem najbližem? Ovo pitanje postavili smo sami sebi nakon što smo upoznali Lulfetu Varupu iz Viteza, majku petero djece, koja je prije osam godina velikodušno donirala bubreg svom bratu Fikretu Šehiću.

Nasmijana i pozitivnog duha Varupa kaže kako često zaboravlja da živi s jednim bubregom.

Borba s bolešću u ovoj obitelji započela je kada su liječnici na Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli uputili Fikreta na dijalizu.

“Sve je krenulo od visokog pritiska. Kad sam otišao na kontrolu u Tuzlu, rekoše mi da trebam na dijalizu. Kao kad se čovjek ne razumije, pitao sam ih može li išta drugo osim dijalize. Doktor Tulumović u Tuzli rekao mi je da ne zna hoću li se probuditi sutradan ako tu noć ne odem na dijalizu. Počeo sam se premišljati, hoću, neću, ali što ćeš kad moraš, nemaš izlaza. Tamo sam bio pet-šest dana na dijalizi, vratio se i onda nastavio dijalize u Travniku svaki drugi dan“, započinje Šehić svoju priču.

Ubrzo se Vitežanin uvjerio u patnje tretmana koji zamjenjuju funkciju bubrega. Na sreću, na dijalizi se zadržao sedam mjeseci zahvaljujući velikodušnoj sestri.

“Ne znam ima li išta gore od dijalize. To je život bez života. Toliko iscrpljuje i umara čovjeka. Stradaju kosti, srce i kompletno tijelo. Od debelih igala otiču ruke, deformiraju se. Ležati na tretmanu četiri sata svaki drugi dan izuzetno je mučno. Ne smijete jesti, piti, niti možete išta raditi. Jako teško sam sve podnosio“, kaže Šehić.

I prije nego je uopće krenuo na dijalizu, Lulfeta je odlučila da će mu dati bubreg. Priča kako se raspitivala o mogućnostima donacije i prije same dijalize, što je moguće kod pojedinih pacijenata.

“Ja sam njega više nego natjerala na transplantaciju. Nisam ga mogla gledati da pati. Nema tu puno razmišljanja. Ne mogu ni ja biti u redu, ako on nije u redu. Svaki dan su mi misli bile daleko i samo sam mislila na njegovo zdravlje i kako ga spasiti. Treba živjeti na dijalizi. Neka svatko sebe postavi u tu situaciju. Bog mi je dao snagu, nemate pojma koliko je to zadovoljstvo unutar čovjeka. Daj Bože da nikad nikome ne zatreba, ali ako smo u mogućnosti, onda to trebamo uraditi“, kazala je Varupa.

Ipak, Fikret se premišljao, najviše zbog njene djece, među kojima su i blizanci koji su u to vrijeme tek krenuli u školu. Kada je na kraju shvatio da mu je to jedina šansa, sve sumnje i loše misli otjerali su mu tuzlanski liječnici koji nikada neće riskirati da ugroze donora.

“Sramio sam se i plašio jer ne daj Bože da je bilo što krenulo po zlu. Zahvalan sam i sestrinoj obitelji, njenom suprugu i djeci koji se nikada nisu bunili zbog njene odluke“, rekao je Šehić.

Kako piše Klix kada su se konačno odlučili za transplantaciju, uslijedili su brojni nalazi o radu bubrega. Na sreću, Cros mach, test o podudaranju bubrega, pokazao se dobrim, a samoj transplantaciji pogodovalo je i to što su bili ista krvna grupa, B pozitivna.

Lulfeta se prisjeća kako je rano ujutru otišla na operaciju, a nakon što se bubreg ohladio, poslijepodne su ga transplantirali Fikretu.

“Lijevi bubreg radio mi je bolje od desnog i liječnik me upitao bi li mi smetalo da doniram lijevi zbog duže vene koja olakšava transplantaciju. Rekla sam da mi je svejedno i nek uzme koji god želi“, priča Varupa te nastavlja: “Nakon operacije nisam mu htjela otići dok nisam ustala iz kolica. Nisam htjela da me gleda u takvom stanju da mu bude još teže. Treći dan sam stala na noge i otišla. Počeo je plakati dok me ugledao, a ja sam mu ponavljala da je sve uredu.”

Već tri do četiri dana nakon operacije Fikret se počeo osjećati bolje, a Lulfeti su nakon petog dana liječnici kazali da može kući.

“Nijedna operacija nije jednostavna, ali strpljenje i volja su najvažniji. Oboljela bih i ja do sada da je on ostao na dijalizi. Psihički bi pala gledajući ga da se pati“, kazala je Varupa.

Brat i sestra iz Viteza proteklih osam godina nisu imali nikakvih zdravstvenih tegoba. Fikret je na operaciju otišao sa 70 kilograma, a danas im 95.

“Prije nisam mogao ništa raditi, a danas većinom obavljam sve poslove u kući i oko kuće“, govori Fikret na šta njegova sestra dodaje: “Radim sve poslove sasvim normalno. Vjerujte mi da nekad zaboravim da sam uopće dala bubreg. Čovjek može živjeti najnormalnije s jednim bubregom. Susjedi mi nekad govore da se čuvam, a meni bude na kraj pameti.”

Patnje kroničnih bubrežnih bolesnika danas su postale dio svakodnevice u BiH. Dok pozitivna priča o sretnom životu nakon transplantacije stiže iz Viteza, većina pacijenata BiH žive težak život na dijalizi čekajući na svog donora. Novca za transplantacije ima, ali ne i donora.

Fikret kaže da se svega nagledao tijekom svog liječenja.

“Na dijalizi je dosta mlađih osoba koji imaju braću i sestre. Ne znam šta je u ljudima pa što ne pomognu najbližem. Neka malo razmisle jer najvažnija je podrška obitelji. Da je mojoj sestri trebalo pomoći, isto bih uradio. Nažalost, danas ni koordinatori ne rade dobro u bolnicama jer u situacijama kada se kod pacijenta na intenzivnoj njezi utvrdi moždana smrt, taj koordinator bi trebao razgovarati s obitelji pacijenta o donaciji organa. Jedna godina života na dijalizi košta koliko i transplantacija. Zamislite koliko je novca moja Lulfeta uštedjela državi. Nadam se da će naša priča utjecati da se spasi barem jedan život”, poručuje na kraju Šehić.

Podaci govore kako se u BiH godišnje uradi transplantacija koliko u svijetu svakog sata. Ove godine u BiH izvršeno je tek sedam transplantacija od živih davatelja organa, a nijedna od mrtvih davatelja, dok je u isto vrijeme u Europi izvršeno 26.726 transplantacija bubrega, a u svijetu 85.508 transplantacija.

Federalni fond solidarnosti ove godine izdvojio je 2,5 milijuna KM za transplantacije organa, ali od toga se jedva potrošilo 200.000 KM.