Vitežani se prisjetili Marka Martinovića – Cara

Udruga mladih „Enter“ Vitez tijekom 2006. godine organizirala je književnu večer u znak sjećanja na lik i djelo Marka Martinovića – Cara, predvodnika novih književnih naraštaja u Vitezu. Ova književna večer izrasla je u književni natječaj koji su četitri godine uspješno organizirali Udruga mladih „Enter“ i HKD „Lašva“ iz Viteza. Na žalost, uslijed iznimno teške financijske situacije natječaj ove godine nije raspisan, ali se već razmišlja o nastavku istog, samo u drugoj formi.

Ipak, Marka Martinovića – Cara i ove godine su se sjetili članovi Entera i Lašve, koji su zajedno s članovima viteškog Napretka i Markovim prijateljima posjetili njegov grob te položili cvijeće i upalili svijeće. Svi nazočni su se kratko pomolili, a nakon toga se prigodnom recitacijom Vlado Karin prisjetio Marka Martinovića.

U kratkoj konverzaciji zaključeno je da se pristupi i realizaciji ideje, koja je potekla na prošlogodišnjoj dodjeli književnih nagrada Marko Martinović, o izradi i postavljanju biste ovom poznatom i priznatom viteškom književniku.

Marko Martinović rođen je u Polju, kod Travnika, 8. ožujka 1933. godine, a preminuio je 21. rujna 2003. Diplomirao je na Višoj poštanskoj školi, dugi niz godina radio u pošti u Vitezu, prije odlaska u mirovinu i kao njezin ravnatelj. Od obnavljanja podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak tijekom rata bio je aktivan u viteškoj podružnici, posebno u izdavačkoj djelatnosti. Objavio je djela: Zvona i tišine (pjesme, 1962), Tražio sam Augusta (pripovijetke, 1981), Ljudi u vremenu (proza, 1987), Ljubav i smrt u dolini Lašve (proza i poezija, 1989), Isus u podrumu (pripovijetke, 1995), Gutači žaba (priče, 1999), Prosinačke kiše (priče, 2002.), Salon namještaja (priče, 2003.).

Godine 1996. za knjigu Isus u podrumu, u izdanju Ogranka Matice hrvatske Novi Travnik, nagrađen je Zlatnom poveljom Matice hrvatske.

Književnik Marko Martinović o Vitezu, svome gradu, ispjevao je sljedeći stih:

… A ti, štioče dragi, dok listaš ovu knjigu
šapući sa mnom i pjesnikom mojim drugom
Ja imam nade za ovaj grad
Gle, horizontale su stišanije
Vertikale blještavije
Dom mu srce ljubav nudi
Ja imam nade, ja imam
Dušu, misao imam za ovaj grad…

Marko Martinović bio je kroničar suvremene ljudske drame, drame rastanka, društvenog raslojavanja, drame identiteta, emigracije, krize tradicionalnih institucija obitelji, prijateljstva, susjedstva, vjernosti, materinstva, gdje čovjek, svejedno je li akter ili pasivni promatrač, ima malo utjecaja na vlastitu sudbinu.