VIDEO: Nova Bila – Uz fratre „vjerovjesnike“ živjeti sadašnjost i čuvati prošlost 

U lijepoj Lašvanskoj dolini, na nekih sedam kilometara od Viteza prema Travniku, smještena je gotovo pola stoljeća stara župa Nova Bila koja se pod zaštitu utekla Svetom Duhu…

Piše: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik 

Njezin vjernički puk, koji je svašta proživio te i dandanas ne zaboravlja svoje, čuvaju franjevci koji su, uostalom, o Bosni brinuli i stoljećima prije.

Na prvi spomen Nove Bile mnogima će na pamet pasti bolnica Dr. fra Mato Nikolić, ali zastane li čovjek samo nakratko, upoznat će pobožan puk koji se okuplja oko svoje crkve, svojih fratara, pjeva pjesme i čuva uspomene.

130 puta u Općini… 

Kada smo se zaputili u Novu Bilu, prošavši Vitez, znali smo da je naše odredište blizu. Skretanjem desno s glavne prometnice ušli smo u ulice oivičene urednim dvorištima i lijepim kućama. Nije mnogo trebalo da ugledamo crkvu neobična oblika i s velikim zvonikom. Iza nje se nalazio kompleks objekata, a u jednom takvom – župnom stanu – dočekao nas je domaćin: župnik fra Slavko Petrušić.

Nakon pozdrava fra Slavko nas je vratio u ne tako davna, ali u svakom slučaju prošla vremena – vrijeme formiranja nove zajednice. „Župa Nova Bila osnovana je u kolovozu 1974. Formirana je od naselja koja su pripadala župama: Guča Gora, Bučići, Dolac i Vitez. Prije izgradnje crkve za bogoslužje je korištena provizorno podignuta drvena zgrada – baraka. Ubrzo su od civilnih vlasti dobivena sva potrebna dopuštenja za gradnju. To je bilo 10. veljače 1975. Kroničar je zapisao da su morali ići više od 130 puta u Općinu Travnik kako bi dobili tu dozvolu“, pojasnio je župnik te nabrojao naselja koja čine župu, a to su: Nova Bila, Brdo, Glavnik, Dubrave, Ograde, Podolac, Pokrajčići, Ričice, Stara Bila i Zabilje.

Ne treba zaboraviti kako je prvi svećenik koji je zapravo došao na ledinu – jer nije bilo ni crkve ni kuće – bio fra Ante Lešić. Nakon njega došao je fra Pero Skopljak koji je počeo graditi crkvu, a poslije njega dolazi fra Drago Kolar koji je najvećim dijelom izgradio kompleks.

„Pokušavamo svojim životom na različite načine i oblike unazočiti karizmu serafskog svetog oca Franje i opća pravila Crkve na dobro naše Crkve“, kazala je Mirjana Biljaka

Ugrađene umjetnine i imena

U kontekstu priče, razgovor smo nastavili u crkvi te saznali da se ona prostire na 540 mi da je izgrađena prema projektu arhitekta iz Sarajeva Vlade Dobrovića. Gradnja je započeta 17. ožujka 1975., kamen temeljac blagoslovljen je već u travnju. U arhitektonskom smislu dovršena je 1977. tako da je puk uspio božićno bogoslužje slaviti u novoj crkvi. Iduće godine bile su obilježene dovršavanjem zdanja, poglavito kreiranjem unutarnjeg uređenja. „Godine 1986. kipar Zdenko Grgić iz Sarajeva izradio je raspelo – korpus bez križa od hrastovine visok 4,2 metra, a uskoro su izvedena i dva vitraja prema nacrtima istog umjetnika. Poslije rata crkva je obnavljana tako da je stavljen novi pod, strop i novi pokrov od bakra. Dorađena je i umjetnički te se u njoj nalaze četiri vitraja autora Đure Sedera. Također, imamo put križa autora Mile Blaževića, Grgićeva dva vitraja iza oltara, nasuprot koga su Gospin kip i kip Sv. Ante – to su djela kipara iz Novog Travnika Zdenka Jurišića. Crkvu je unutra preuredio Zlatko Ugljen, arhitekt iz Sarajeva, koji je također projektirao filijalnu crkvu.

Korona učinila svoje

U tom prostranom zdanju atipična oblika, s četirima redovima klupa, mise se slave svakog radnog dana u 8:00 h. Nedjeljom su dvije – rana u 8:00 i pučka u 11:00 h te jedna u filijali u Zabilju u 9:30 h.

Na pitanje koliko u prosjeku vjernika dolazi na nedjeljne mise, župnik je objasnio kako je trenutačna situacija promijenila brojke te da su nekoć bile veće. „Korona je poremetila dolazak u crkvu tako da je sad broj smanjen, ali u idealnim uvjetima nedjeljom dođe 800-900 vjernika“, kazao je napominjući kako utorkom u 18:00 h imaju i zavjetnu misu Duhu Svetom.

Glede pobožnosti, za vrijeme korizme redovito održavaju put križa; u Gospinim mjesecima mole krunicu; pred patron imaju devetnicu i trodnevnicu… A domaćin ističe kako se ljudi često ispovijedaju. Nisu im strana ni predavanja te su imali takva dva koja su se ticala pastorala obitelji, a predavači su došli iz Sarajeva. „To smo učinili kako bismo popričali o budućnosti obitelji, kako bi se obitelj osjećala kršćanskije u svom životu. Davali su ideje kako čovjek u ovo teško vrijeme može biti i otac i majka u svojoj obitelji“, kazao je župnik.

Fra Slavko pak u župi nije jedini fratar. S njim djeluju: fra Pero Vrebacfra Stjepan Lovrić i mladomisnik fra Antonio Baketarić.

Na temu pastorala nadovezali smo se kratkim razgovorom s Mirjanom Biljakom koja obnaša službu ministre u Trećem franjevačkom redu Nove Bile. „Franjevački svjetovni red u našoj je župi od 2000., no tijekom vremena bilo je manje članova i manje aktivnosti. Unatrag dvije-tri godine bratstvo je obnovljeno i broji 23 člana. Pokušavamo svojim životom na različite načine i oblike unazočiti karizmu serafskog svetog oca Franje i opća pravila Crkve na dobro naše Crkve“, kazala je Mirjana i na pitanje što je nju ponukalo da postane dio te skupine, odgovorila: „Ne bih htjela zvučati filozofski, ali negdje se u tom statutu i pravilniku kaže ‘poticajima Duha Svetoga nastojim živjeti evanđelje’ – evo to mi je nekako najbliskije.“Franjevačka bolnica

Ljudi s prostora Središnje Bosne znaju kako je crkva u Novoj Biloj tijekom rata (a i nekoliko godina poslije – do 1999.) bila utočište bolesnih i ranjenih. U istoj onoj crkvi i dvoranama na klupe su stavljani madraci, a na njih ranjenici o kojima su brinuli liječnici koji su živjeli u župnom stanu. U toj bolnici radili su i fratri Franjo Grebenar Zoran Livančić.

U njihovim prostorijama za tih nekoliko godina zbrinuto je oko 14 500 ljudi, izvedeno oko 4 200 operacija u lokalnoj anesteziji i 1 260 u općoj, a rođeno je oko 700 novorođenčadi.

Kasnije, prvih godina poslije rata, nedaleko od crkve napravljena je velika bolnica čiji se naziv rodio iz povijesnog pamćenja i suvremene zauzetosti franjevaca za spašavanje naroda. Tako ta ustanova nosi ime po prvom diplomiranom liječniku u BiH – fra Mati Nikoliću.

Uspomenu na to nemilo vrijeme rata i poraća čuvaju i četiri bora zasađena na prilazu kod crkve. Župljani su kazali kako su ta četiri stabla zasadile četiri liječnice iz Republike Hrvatske koje su došle kao ispomoć nakon primirja.

Zabiljska Gospa od Anđela

Zabilje je jedan dio župe koji ima svoju crkvu – filijalu posvećenu Gospi od Anđela koja se slavi 2. kolovoza.

Temelji toga zdanja blagoslovljeni su 2004. Pet godina kasnije građevina je dovršena i uslijedio je blagoslov.

Osobitost crkvice jest vitraj Gospe od Anđela koji je uradio Đuro Seder te postaje križnog puta koje su djelo umjetnika iz Zagreba – Ivana Letića.

Brojke, brojke 

Što bi bila župa bez vjernika? To Nova Bila ne zna jer unatoč iseljavanju i negativnu prirodnom prirastu, ona broji lijep broj članova. „Župa Nova Bila 1991. imala je 3 850 vjernika i njihov je broj polagano rastao jer je kao nova župa formirana u dolini pa su se mnogi sa sela Guče Gore, Ovčareva, Brajkovića doseljavali. Prema posljednjem popisu za 2020., broj vjernika u župi bio je 3 476 u 1 233 obitelji. Krštenih je bilo 27, prvopričesnika 44, krizmanih 93, vjenčanih 11, a umrlih je zabilježeno 68. Broj djece u osnovnoj školi bio je 380, u srednjoj 145, a studenata je bilo 108“, kazao je fra Slavko.

Spomenuvši kako je u ratu broj župljana porastao, zanimalo nas je kako je bilo u Novoj Biloj tih ratnih 1990-ih. Rekao je kako je rat, kao i svugdje i u svakoj župi, donio mnoge nevolje. Ipak, iako su mnogi izginuli braneći prostore diljem Središnje Bosne, većina svijeta je ostala, a drugi su kao prognanici dolazili – poglavito iz područja koja je zaposjela Armija BiH, kao što su: Ovčarevo, Travnik, Guča Gora, Brajkovići i Zenica.

„Broj je tijekom i poslije rata povećan zahvaljujući doseljenicima iz drugih župa, tako da je župa jedno vrijeme brojala 4 500 duša. Međutim, kakvo je sad stanje sa zaposlenošću i koronom,mnogi su zbog nesigurnosti otišli trbuhom za kruhom diljem Zapadne Europe“, objasnio je župnik.

Na njima svijet ostaje 

Mladih ima! I oni su tu te predstavljaju čvrst dio zajednice, a to potvrđuje i njihova Frama. Njihova članica Mia Dražetić kazala nam je kako su osnovani 1999. te da danas broje 20-ak članova. „Naši framaši aktivni su u životu župne zajednice tako što sudjelujemo na misnim slavljima, njima doprinosimo i animiramo ih. Također, crkveni bend svake nedjelje u 8:00 h svira na misi. Pored tog liturgijskog sudjelujemo i u karitativnom dijelu gdje pomažemo socijalno ugrožene obitelji, posjećujemo starije i nemoćne za Božić i darivamo ih“, kazala je Mia.

O framašima duhovno brine mladomisnik i župni vikar fra Antoniokoji je u Novu Bilu stigao prije dva mjeseca. Kako nam je posvjedočio, osjeća se prihvaćeno i lijepo u ovom djeliću Bosne, a za zadatak je dobio i brigu o čitačima, ministrantima i vjeroučenicima.

Zapravo, o mladima brine i nedavno pristigla školska sestra franjevka Ljubica Stjepanović. Ona na ispomoć u Novu Bilu dolazi iz sestarskog samostana u Bučićima. Njezini prvi dojmovi također su pozitivni, premda priznaje kako je osjećala malo straha od prilagodbe s obzirom da u školi nije predavala 12 godina, a to će u Novoj Biloj sada činiti. U kratkom razgovoru istaknula je kako je učenje vjeronauka u školi i župi itekako važno za župnu zajednicu.

„Franjevac u Bosni mislim da ima jedno veliko povijesno mjesto u narodu i svijet to zna cijeniti – ne samo naš katolički, nego i ljudi ostalih konfesija vide našu vrijednost“, rekao je fra Slavko

Naša dragocjenost 

Iako su mladi ono na čemu počiva budućnost svakog društva i zajednice, stariji su dragocjeni – oni predstavljaju iskustvo, mudrost i smjerokaz. To znaju i ljudi Nove Bile koji imaju tu sreću da na njihovu teritoriju postoji Dom za stare osobe Otac Kristofor. Njega su 2000. osnovale sestre franjevke bolničarke Isusa Nazarećanina iz Španjolske, te su ga na 25 godina dale Provinciji na korištenje. „Velika je važnost doma za ovu populaciju koja dolazi. Sve je više starijih, a mladi odlaze. Stari ne mogu biti sami u kućama, stoga je bitan jedan ovakav dom koji je i vjerski. Njima je to važno. Oni traže mogućnost održavanja mise, molitve krunice, a mi im to nastojimo omogućiti“, rekla je Ružica Matošević, ravnateljica Doma, i dodala kako su tu smješteni ljudi, ne samo iz Nove Bile, nego iz različitih krajeva Središnje Bosne, pa i drugih mjesta BiH. 

U sličnom duhu govorio je i nekadašnji misionar, a današnji župni vikar i duhovnik u bolnici u Novoj Biloj i Domu Otac Kristofor – fra Pero Vrebac. „Dok još mogu, rado posjećujem te ljude i u bolnici i u domu. Kroz svih sedam godina bilježim njihova imena i prezimena, godišta i mjesta odakle su. Do dana današnjega obišao sam 1 363 osobe. Ono što nas u zadnje vrijeme pomalo tišti to je ova koronakriza koja je nametnula jedan moratorij pa se zbog te pandemije ne može kao prije kontaktirati s ljudima i sada idem samo na pozive bolesnika, medicinskog osoblja ili obitelji“, rekao je fra Pero i dodao kako je kroz te godine doživio različite dramatične situacije i potresna svjedočanstva ljudi koji su u zadnjim trenutcima govorili o svome životu. „Sakrament pomirenja, sakrament bolesničkog pomazanja – doživio sam da ima svoju moć – to je sakrament ozdravljenja. Ljudi doživljavaju da više godina požive nakon bolesničkog pomazanja i gdje se vidi da sveto ulje djeluje; molitva djeluje; vjera zajednice djeluje; vjera i molitva obitelji kao i bolničkog osoblja“, rekao je fra Pero.

Kulturna riznica sa sedam sekcija 

Premda je mala sredina, Nova Bila ima nešto bez čega Središnja Bosna ne bi bila ista, a to je JU Hrvatski kulturni centar Nova Bila – Travnik o kome je govorio ravnatelj Dragan Džido. „Osnovan je 1995. s ciljem okupiti zainteresirani puk da kroz igru, pjesmu, glazbu, scensku umjetnost njeguje nacionalnu kulturu i tradiciju. Danas u njemu djeluje sedam sekcija i jedna je dio javne ustanove Osnovna glazbena škola Jakova Gotovca Novi Travnik: Područni odjel Nova Bila. Pored toga, imamo i nevladine organizacije Limena glazba Lašva Nova Bila koju vodi prof. Josip Popović; Malu školu puhača; vokalni sastav Lašvanske divekoji vodi prof. Nanarela Bajo; dječji zbor Radostkoji vode dvije profesorice Lucija Džepina Andrijana Lončarević. Osim tih sekcija imamo i Kazalište mladih Korifej koje vodi djelatnica Hrvatskog kulturnog centra, dipl. dramaturg Anela Križanac. Javna ustanova HKC odaziva se na sve pozive u lokalnoj zajednici, a i šire. Gotovo je nezamislivo da se može nešto organizirati u Središnjoj Bosni, a da ne nastupi barem jedna od naših sekcija. Opravdanost ovakvog centra vidjela se već u prvim danima postojanja. Centar je pružio mladima mjesto gdje mogu izraziti svoje emocije, umjetnost, tako da danas imamo i profesore – ljude profesionalce koji su krenuli baš u HKC-u, a danas vode neke od sekcija“, rekao je ravnatelj.

Zapravo, koliko su predani tradiciji, mogli smo vidjeti i sami jer nas je dio župljana dočekao u narodnoj nošnji te su s osmijehom na licu rado zapjevali.

Zajedno 

Nismo željeli propustiti priliku te smo domaćina fra Slavka upitali kako ljudi, vjernici promatraju njih kao fratre, redovnike. „Fratri, kako nas ovdje u našem kraju često zovu – ujaci, stoljećima su bili ovdje uz narod, s njima su dijelili i dobro i zlo. Osim što su liječili dušu, dijelili sakramente, često su bili i liječnici tijela, tako da su mnogi stari fratri imali svoje knjige – likaruše i svijet je dolazio kod njih po savjete. Inače, franjevac u Bosni mislim da ima jedno veliko povijesno mjesto u narodu i svijet to zna cijeniti – ne samo naš katolički, nego i ljudi ostalih konfesija vide našu vrijednost. Bila su teška vremena, ali radilo se u danim uvjetima, pogotovo za vrijeme turske okupacije – kako se znalo i moglo. Mnogi su često gubili glavu za sitnicu. Fratri su ostajali ovdje, živjeli s narodom, rađali se s narodom, ginuli, ali i također dijelili nadu. Bili su vjerovjesnici“, pojasnio je župnik, a nas je zanimalo i kako je to bilo biti redovnikom ranije, a kako danas. „Što se tiče svećenika fratra, što se tiče nas, isto je. Međutim, dogodile su se velike i razne promjene u društvu. Vrjednote su na neki način degradirane. Ono što je jučer bila vrjednota u društvu, danas je mana, a mane postaju vrjednote. Tako da je općenito manje poštovanja – i prema obiteljima, roditeljima, prema djeci i jednih prema drugima. Tako da se i mi nalazimo u tom kolu. Normalno je biti dio tog sustava, živimo s ljudima. Kako je njima – tako je i nama“, sažeo je fra Slavko nešto što bi moglo biti i podloga za jedan ep.

I baš tako, franjevci i njihov puk dijele sve: dijele Novu Bilu, dijele crkvu, dijele svakodnevicu i sve ono što ona nosi – pa čak i one teške pojave koje donose patnju i bol. Osim što oni zajedno ostaju, zajedno vjeruju, Boga mole i pjevaju. Zajedno sve to čine i u Novoj Biloj…Za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

U jednom trenutku rata Nova Bila je postala svijetla točka Lašvanske doline zbog konvoja humanitarne pomoći koji je stigao pred Božić 1993., a danas ga znamo pod nazivom Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. „Konvoj Bijeli put bio je zajednička humanitarna povorka kruha i ljubavi sastavljena od liječnika, svećenika franjevaca, novinara, vozača i običnih ljudi, ujedinjenih u humanu misiju kao pronositelji mira i dobra do napaćena čovjeka“, kazao je fra Slavko i dodao kako postoji i snimljen film o tom događaju.

Da se nikada ne bi zaboravilo, Mjesna zajednica je cesti pored crkve dala ime po konvoju i pokojnom Anti Vlajiću, župljaninu koji je od snajpera poginuo u povratku Bijelogputa u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Njemu u čast u dvorištu župe podignuta je i bista.

Objavljeno u 37. broju Katoličkog tjednika (19. rujna 2021.)