Uz sjećanje na partizanske zločine u Travniku otvorena i izložba Ante Čakića Dida

S dužnim pijetetom, cvijećem, upaljenim svijećama i skrušenom molitvom u šumarku Rije, u novotravničkoj župi Rankovići, uz spomen-obilježje podignuto prije četiri godine, počelo je obilježavanje velike tragedije, partizanskog zloćina, počinjenog u pokorenom Travniku u vremenu od 20.-23. listopada 1944.

Padom Travnika u partizanske ruke, žitelji ovoga grada, hrvatske nacionalnosti ponajprije, bili su izloženi pravom masakru i u trodnevnom krvavom partizanskom piru, ubijeno je oko tri tisuće ranjenih i zarobljenih hrvatskih vojnika, hrvatskih civila, bolesnika u travničkoj bolnici, a i ne mali broj travničkih muslimana. Jedan broj zarobljenih, njih više od 150, dovedeno je, svirepo ubijeno i zakopano u šest masovnih grobnica u šumarku Rije, nadomak Novog Travnika, koje još uvijek nisu istražene, pa ni broj žrtava utvrđen, a i na brojnim drugim također neistraženim masovnim grobnicama u Lašvanskoj dolini.

Svetu misu zadušnicu, uz koncelebraciju mjesnog županika don Jure Gavranića, dr. prof. msgr. Pave Jurišića, dekana Teološkog fakulteta u Sarajevu, te još trojice svečenika, predvodio je dr. prof. Franjo Topić, aktualni predsjednik HKD Napredak, rođen na području ove novotravničke župe.

Svetoj misi zadušnici kojoj je prisustvovalo više stotina vjernika, prethodilo je polaganje cvijeća i paljenje svijeća uz spomen-obilježje, rad akademskog kipara, Zdenka Jurišića. To su učinili rodbina ubijenih i nestalih Travničana, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata s područja Lašvanske doline, predstavnici udruga iz Kupresa i rodbina poginulih i ubijenih Kuprešaka, koji su u sastavu hrvatskih snaga, do zadnjega daha, branili Travnik od partizanske najezde, te predstavnici dva HDZ-a, na čelu s predsjednikom ŽO HDZ-a 1990., Antom Bilićem i zamjenikom predsjednika HDZ-a BiH, Nikolom Lovrinovićem. Obilježavanju šezdesetdevete godišnjice travničke tragedije prisutni su bili i drugi istaknuti dužnosnici političke i izvršne vlasti, te kulturnog i javnoga života s područja Lašvanske doline.

Izložba fotografija „Križni put Hrvata srednje Bosne 1992. – 1994.”

U sklopu obilježavanja godišnjice pada Travnika u ruke partizana i zločina kojega su u tom gradu počinili u periodu od 20. – 23. listopada 1944. , nakon svete mise zadušnice uz spomen-obilježje u šumarku Rije u novotravničkoj župi Rankovići, u prostoru Zavičajne zbirke „Baština”, otvorena je izložba ratnih fotografija ratnog reportera Ante Čakića Dida iz Busovače.

Izložbu je otvorio Zvonimir Čilić, novinar iz Viteza, i tom prilikom prigodnim se riječima obratio brojnom auditoriju.

„Poštovani, držim da je ovom prilikom potrebno reći o cilju ove izložbe, o poveznici između događaja kojega obilježavamo, o poruci koju ova izložba u sebi nosi…, a ako bi se to stavili pod jedan zajednički nazivnik, on bi se zvao NE ZABORAVITI.

No, pokušat ću, u nekoliko minuta, napraviti raščlambu tog zajedničkog nazivnika. Što je cilj ove izložbe, baš i nije teško zaključiti. Jer, ove upečatljive fotografije, povijesne vrijednosti, vjerno pokazuju strahote i patnje kroz koje smo, prije dvadesetak godina, prolazili, pokazuju i žilavost otpora ovdašnjih Hrvata, te želju i odlučnost obraniti rodnu grudu i na njoj ostati i opstati.

Znam, mnogi će se i groziti strahotama koje neke od ovih fotografija pokazuju, ali istini se, pa i na ovaj način, u oči mora gledati, s nadom i željom da prilike za napraviti ovakve i slične fotografije više nikada i nigdje ne bude. Međutim, ne smije se zaboraviti kalvarija kroz koju smo prolazili i prošli, jer uči nas prošlost i iskustvo da će onaj tko povijest ne pamti, ponoviti je u još strašnijem obliku.

Što je poveznica događaja kojega obilježavamo – 69.-te godišnjice pada Travnika i cijele Lašvanske doline u partizanske ruke – i ove izložbe. Poveznica je, potpuno je jasno, stradanje Hrvata Travnika, i ne samo Travnika, tog za Hrvate ovoga kraja kobnog listopada 1944. godine i našeg stradanja od prije dvadesetak godina. A slična stradanja Hrvats na ovim područjima sežu i u daleku prošlost, ciklično se ponavljaju, a samo se mijenjaju egzekutori.

Kada je riječ o listopadu 1944. treba naglasiti, a mnogi od nas to tek površno znaju, da je to bio strašan zločin, masakr, u kojemu je, prije svega Hrvata – vojnika, zarobljenika, ranjenika, civila, bolesnika… – ubijeno, tvrdi se, a to potvrđuju i brojne povijesne činjenice, čak tri tisuće, u samo tri dana klanja i ubijanja nemoćnih, uz dozvolu njihovih zapovjednika.

O tom strašnom zločinu nad Hrvatima skoro 50 godina nije se smjelo ni pisnuti, a od početka 90.-tih o zločinu se počelo govoriti, a Vjenceslav Venco Topalović i Stojan Miloš su o tomu pisali, skupljali dokumente, dokaze, svjedočenja preživjelih. Prije nekoliko godina u tomu im se pridružio i mladi Ivan Zec, travnički Zagrebčanin. Na žalost, sve to je, imajući u vidu veličinu zločina, malo, pre malo, no treba reći da u onom što su radili, nisu imali odgovarajuću i potrebnu podršku. A bez toga i nisu se mogli očekivati detaljniji, sveobuhvatniji i sustavniji rezultati. Međutim, i za ono što su uradili, Vjenceslav Topalović prije svega, treba im odati veliko priznanje.

Na sreću, i dalje se ne odustaje, sve više se angažira Ivan Zec, a što potvrđuje i spomen-obilježje u nedalekom šumarku Rije, jedinom, bar za sada, unatoč tolikom broju žrtava, te tradicionalna obilježavanja godišnjica stradanja, za što pohvale pripadaju župniku župe Rankovići, don Juri Gavraniću i još nekim Novotravničanima, a uvjeren sam da ne griješim ako kažem ponajviše vrijednom i upornom Marinku Slipcu.

Ti zločini iz listopada 1944. aktualne bošnjačke vlasti Travnika i Srednjobosanske županije uopće ne zanimaju, o njima se službeno nigdje ne govori, iako je među žrtvama partizanskog zločina, bio i ne mali broj travničkih Muslimana. Oni čak te dane zločina obilježavaju kao dane pobjede antifašističkih snaga, a da apsurd bude potpun prije nekoliko godina podižu spomen-poprsje zločincu Josipu Brozu u središtu Travnika i to na oduzetom zemljištu HKD Napredak, koje aktualna bošnjačka vlast Travnika nikako da vrati stvarnom vlasniku.

Sa žaljenjem treba konstatirati da još uvijek nemamo sustavno, kvalitetno ovjekovječenje, za povijest, za naraštaje koji dolaze, hrvatska stradanja u proteklom ratu, najprije od tzv. JNA, a onda i daleko krvavije od Armije BiH i mudžahedinskih postrojbi iz njezinog sastava. Podsjetite se vi Novotravničani zrakoplova tzv JNA i bombi na obližnju tvornicu čije se posljedice još vide i osjećaju. Gdje su Hrvati župa Pećine, Rostovo? Nema ih i pitanje je hoće li se ikada više bilo tko od njih vratiti.

A ta i mnoga druga stradanja ponovo su bila strašna, katastrofalna, hrvatsko stanovništvo je prognano i stradanjima prepolovljeno, u nekim župama i naseljima u travničkoj općini i desetkovana, pa listopad 1944. i protekli Domovinski rat, sjetite se samo 8. lipnja 1993. godine, Travnik svrstavaju u sami vrh stradanja Hrvata uopće u ova dva rata.

Istina, dosta toga je zabilježeno, evo i u foto-monografiji Ante Čakića DIDA „Križni put Hrvata srednje Bosne, u „Viteškoj ratnoj kronici”, u foto -monografiji „Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, imamo spomen – sobe poginulih, ali još je mnogo toga nezabilježeno i od zaborava otrgnuto. Zar ne bi mogli i morali imati jednu jedinstvenu knjigu – monografiju o epopeji Hrvata Lašvanske doline u nedavnom ratu? Trebali bi, naravno. Imamo dovoljno sačuvanog materijala – fotografija, dokumenata, svjedočenja, živih svjedoka, ljudi koji bi to znali i mogli napraviti, pa ipak mi takav dokument, zorno svjedočenje, nemamo. Zašto, postavlja se neizostavno pitanje? Pa zato što iza takvog projekta, povijesnog karaktera netko bi morao stati materijalno i institucijalno. Međutim, reći ću, sa željom da budem u krivu, od toga nema ništa. Jer, mi smo narod sklon zaboravu, a sve ovo što danas obilježavamo, molimo se Svevišnjem za duše žrtava zločina, ove fotografije koje gledamo…, s razlogom sam stavio pod zajednički nazivnik – NE ZABORAVITI.

Evo, jučer je bila 21 godišnjica početka rada Franjevačke bolnice u Novoj Biloj. Tko se toga sjetio, kako je ta godišnjica obilježena? Nitko i nikako, a znamo što je ta bolnica u ratu Hrvatsima Lašvanske doline značila.

Uskoro, 20. prosinca je 20.-ta godišnjica dolaska humnanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Humanitarac dr. Slobodan Lang, jedan od organizatora ovoga konvoja, sa svojom ekipom, us pomoć nas iz Lašvanske doline, napisao je knjigu o tom poduhvatu ljudskosti i dobrote. Spremaju se za godišnjicu doći s većim brojem sudionika ovoga konvoja. Zovu, pitaju što i kako. Što im ja mogu odgovoriti? Ništa, bojim se da će sve pasti u vodu. Smijemo li mi to zaboraviti, a znamo, ili bi trebali znati i ne zaboraviti, što nam je u povijesti ovdašnjih Hrvata najtežim danima, taj konvoj značio. Hoćemo li, ili smo već, sve to zaboravili?.

Naravno, o našem kratkom pamćenju, o našoj urođenoj sklonosti zaboravu, mogli bi satima govoriti. No, ja ću za kraj reći da smo mi, ili bar oni koji to nikako ne bi smjeli. Potpuno zaboravili autora ovih fotografija i tisuću i tisuću drugih, za našu povijest zlata vrijednih, Zaboravili smo ratnog reportera velike hrabrosti, fotografskog talenta i znanja i velikog domoljuba. Jer, Anto Čakić DID, sada u 82. godini života, teško bolestan, skoro potpuno slijep, amputiranih nogu, sa teško bolesnom suprugom, u trošnoj kući nadomak Busovače, s mizerno malom mirovinom, s činom satnika HVO-a, čeka životni kraj, napušten zaboravljen.

Mislim da više ništa ne bi trebao reći osim uputiti vam preporuku: Pogledajte ovu izložbu… i NE ZABORAVITE”, kazao je u nadahnutom govoru Zvonimir Čilić, za što je nagrađen dugotrajnim pljeskom nazočnih.

rije2rije3rije4rije5rije6