Foto/VIDEO: U slavu viteškog nogometa i sporta

Večeras je naša fešta…, zaorilo se središtem grada kada se u nedjelju, nešto prije 23 sata, pojavio autobus iz Banja Luke s nogometašima Viteza i u idućoj sezoni članovima Premijer lige Bosne i Hercegovine, zasluženim članovima skupine dvanaest veličanstvenih elitnog bh nogometnog razreda.

A tko je to pred ovo zadnje kolo, pred put u Banju Luku, uopće vjerovao, tko se tomu nadao, sada bi se moglo postaviti i takvo pitanje?. No, nećemo sada to istraživati, tražiti optimiste i pesimiste, jer važno je, samo jedno i jedino: Vitez je ostao u Premijer ligi pa „neka pati koga smeta…“. A ne treba kriti, bilo je i takvih, s neizlječivom bolešću imena „zavist“, „ljubomora“, „kontraška“ priroda…, tko zna s još kojim i kakvim bolestima, čak i među Vitežanima.

Na žalost, bilo je i gorih, opasnijih „bolesti“, igara i igrica s različitim interesima i pobudama i računicama koje su u NK Vitezu pravovremeno uočili, opasnosti detektirali i zaključili:“Samo svoji majstori“, drugoga izbora nema, boriti se, ginuti u Banjoj Luci i tako izboriti željeni ostanak. „Mi to možemo, mi to želimo i hoćemo“, poručivali su ina terenu junački, pošteno, viteški, kako i ime kluba i grada odakle dolaze to sugerira, to i izborili. A neke igre i igrice i dalje igraju oni koji su to naučili, neka im se crveni obraz, kao što su im se zacrvenjeli i semafori. Neka i dalje uživaju u svojoj moći, svojoj lažnoj veličini, nesvjesni kako su mali u svojim postupcima i svojim ponašanjima. Neka se i dalje pojedine utakmice igraju stotinu i tko zna koliko minuta, neka se tijekom utakmice uključuju prskalice , ubacuju petarde… Sve se vidi, sve se zna, i sve, kad-tad dođe za naplatu. Vidjelo se, doživjelo se, Borac, unatoč sitnim pokušajima, razumljivim, čak se mogu i opravdati, pokazao da je veliki klub i u najtežim trenucima. Jer, Vitežani, kažu, niša ružnoga nisu doživjeli niti od igrača na terenu, niti od rukovodstva kluba, navijača, policije. Naprotiv, sve je bilo na zavodnoj sportskoj i ljudskoj razini, unatoč činjenici da su Vitežani Borcu zagorčavali život i na kraju im ga rezultatom i zagorčali.

A u nedjelju u kasnim večernjim satima, nakon nogometaša na terenu u Banja Luci, Vitežani su im, svima, odgovorili s pjesmom „večeras je naša fešta…“,. neka pati komu smeta…“, „ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…, Mitra Mirića s jasnim aluzijama na Banja Luku, na poruke Milorada Dodika. I neka se, i daljeiz Nogometnog saveza BiH tvrdi, jasno, glasno hvali kako je bh nogomet sve „čistiji“, bolji, za pohvalu… Da je bar tako!

Čista obraza, bez i najmanje mrlje, „sami protiv svih“, moglo bi se i tako reći, borili su se i izborili nogometaši Viteza i njihovo stručno rukovodstvo, čelništvo, najveći uspjeh kluba u ulasku u 70.-tu godišnjicu postojanja i njegove bogate povijesti. Za to ih je u Vitezu, unatoč kasnim večernjim satima, hladnom vremenu, s prijetećom kišom, dočekalo oko tisuću vjernih navijača i poštovatelja njihovih nogometnih i sportskih sposobnosti i dosega. Pozdravljali su ih s veličanstvenim vatrometom, klicali su im, pjevali, „prozivali“ njihova imena, pljeskali im… Trener Karačić je doživio ovacije za, možda, i veći uspjeh s Vitezom nego što su bili uspjesi finale hrvatskog KUP-a sa Šibenikom ili titula državnog prvaka sa Zrinjskim. Klicalo se iskusnim „vukovima“, Jevtiću, Đuriću, Muminoviću, Juriću, Novaku, Živkoviću, Bariću…, nisu zaboravljeni ni Đerić, Tirić, Mrkaić, Anastasov, Jusufbašić. Kapetan, Livaja, jedan od najbolji u Banja Luci, Ante Rsdeljić…Jasno i glasno klicalo se i onim mladim, budućnosti nogometnog Viteza, prije svih Livančću i Šantiću, ali i Staniću, Vrhovcu, Badrovu… te nemjerljivo zaslužnim Vlatku Kafadaru i Slavenu Gariću… Klicalo se NK Vitezu, viteškom sportu, svom Vitezu.“Nek se čuje,nek se zna…“

Večer za nezaborav, uspjeh za pamćenje, za povijest. Bravo Vitežani ako je to potpisniku ovih redaka, Vitežaninu, dozvoljeno reći.