U FBiH sve više pacijenata čeka na transplantaciju, tek rijetki dobiju novu priliku za život

Sdruge strane, i u ranijim godinama tek rijetki su dobili novi organ u domaćim zdravstvenim središtima, izuzev onih koji su se zahvatu uspjeli podvrgnuti izvan bh. granica, piše Avaz. Brojni su problemi koji su doveli do toga da se u Bosni i Hercegovini obavlja sve manje transplantacija organa, a ionako tešku situaciji dodatno je usložnila pandemija koronavirusa.

Posljednja transplantacija u našoj zemlji urađena je 21. decembra prošle godine, a dvije nove se najavljuju tokom ovog mjeseca u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Riječ je o takozvanom presađivanju organa sa živih donora, u ovim slučajevima bubrega, a kako su obećali iz tuzlanske zdravstvene ustanove, u sljedećem razdoblju, tijekom svakog mjeseca, trebao bi biti obavljen najmanje još po jedan takav zahvat. Ovakav zaokret uslijedio je nakon određenih pritisaka koje su izvršili članovi Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, koji su održali sastanak sa menadžmentom i medicinskim timom tuzlanskog UKC-a. Dopis su poslali i Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu iz kojeg navode kako bi također tijekom svibnja trebali uspostaviti transplantacijski program. “Do sastanka u KCUS-u nije došlo, ali smo dobili povratnu informaciju u kojoj nas uvjeravaju kako će početi s procesom transplantacija tijekom ovog mjeseca te kako će to biti kontinuitet u sljedećem razdoblju. Naše je sada samo da se nadamo kako će obećano biti ispunjeno”, kaže za Klix.ba predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH Tomislav Žuljević, koji je novu priliku za život dobio prije 16 godina kada mu je presađen bubreg.

Umiru čekajući novi bubreg U Federaciji Bosne i Hercegovine na hemodijalizi se nalazi dvije tisuće bubrežnih bolesnika, od čega bi jedna trećina njih mogla biti transplantirana. Međutim, na listi čekanja ih je svega 207 i oni se nadaju novom bubregu. “To je smanjenje liste čekanja u odnosu na prethodne godine, a razlog leži u tome da je nekoliko pacijenata preminulo. S druge strane, ljudi se ne stavljaju na listu čekanja jer nemaju nikakve nade ili šanse. Kada razgovarate s takvim pacijentima, oni kažu da ne idu na listu čekanja jer znaju da nema poziva za transplantacije”, ističe Žuljević.

Bubrežni bolesnici koji nemaju žive donore, pomirili su se s time kako će život okončati na hemodijalizi koja je veoma teška, mukotrpna i izuzetno skupa za zdravstveni sustav svake države. Međutim, oni se, prema Žuljevićevim riječima, nalaze u nešto povoljnijoj situaciji u odnosu na one pacijente koji čekaju novo srce ili jetru jer imaju prijelazno rješenje u vidu hemodijaliziranja. “Petnaest ili 16 pacijenata trenutno čeka na transplantaciju srca i oni su u veoma teškom položaju jer su jednostavno osuđeni na smrt ukoliko im se ne ugradi mehanička pumpa koja je veoma skupa i rijetko se radi takav zahvat. Također, kod nas se povećao broj osoba koje čekaju na transplantaciju jetre i njih je sada skoro 30. Problem je što vi taj organ možete dobiti uglavnom od preminule osobe kadaveričnom transplanatacijom, a rijetko kad od žive”, nastavlja Žuljević.

Na transplantaciju čekaju i osobe koje imaju donora S druge strane, trenutno u našoj zemlji postoje osobe koje imaju osigurane žive donore za transplantaciju. Konkretno u Tuzlanskoj županiji riječ je o pet takvih parova, dok ih je troje u Sarajevu. “Ovdje je problem da vi imate živog donora i opet čekate nekoliko mjeseci na transplantanciju. Zbog toga se ljudi odlučuju da to rade u Turskoj gdje sve moraju platiti, a kako bi novac osigurali pokreću apele za pomoć. Dakle, zbog naše inferiornosti, nemara i nerada, mi razvijamo transplantacije u drugim državama. Zapravo, mi razvijamo transplantacijski turizam što nikako ne bismo smjeli, jer se moramo okrenuti sebi”, naglašava Žuljević. Transplantacijska medicina nudi povratak čovjeka u život, koji će s novim organom nakon postoperativnog razdoblja ponovno biti društveno koristan.

Gledajući ekonomsku stranu, Žuljević dodaje kako se takozvanim presađivanjem organa prave i ogromne uštede u proračunu jer godina dijalize jednog pacijenta predstavlja jednu transplantaciju. “Život pacijenata koji očekuju novu priliku je težak i mukotrpan, posebno za one pacijente koji čekaju na transplantaciju jetre ili srca. Ti ljudi odbrojavaju zadnje dane. Oni nemaju nade. Pokušavaju se domoći Italije gdje se vrše ti zahvati, ali samo rijetki dođu u takve situacije. Moram reći kako nije lako ni bubrežnim bolesnicima, jer čekati transplantaciju na hemodijalizi je veoma teško, stresno i mučno”, ističe on.

Važnost donorstva

Sporosti u uspostavljanju kontinuiteta transplantacija u našoj zemlji doprinosi i nedostatak organa, posebno od onih osoba koje su najprostije rečeno moždano mrtve. Zbog toga se kontinuirano radi na edukaciji stanovništa o važnosti potpisivanja donorske kartice. Ukoliko netko želi biti donor, odnosno da nakon smrti njegovi ili njeni organi nastave da žive u nekom drugom, on može spasiti i do pet ljudskih života. “Vi ne možete imati transplantacije od preminulih osoba ukoliko nemate razvijenu svijest kod građana. Donorska mreža u BiH radi ogroman posao na edukaciji stanovništva, a nedavno smo bili domaćini ekspertnom timu iz Španjolske, Italije, Mađarske i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji je obišao naše kliničke centre.

Detektirali su probleme, napravili agendu kako da idemo dalje, a naše je samo da to sprovedemo u djelo”, navodi Žuljević koji je i član Upravnog odbora Donorske mreže u BiH. Iz udruženja koja se bore za promociju darivanja organa i transplantacije naglašavaju kako svi prioritetni državni organi moraju biti na istoj strani. Jedini pravi put za više transplantacija u BiH, jeste primjena takozvanog Španjolskog modela u organizaciji i transplantaciji organa, odnosno organizacija preko ministarstava zdravstva, kliničkih i drugih bolnica uz pomoć institucija, medija i nevladinog sektora. “Ovu priču moramo vratiti u parlamente, odnosno potaknuti parlamentarce da malo drugačije, pozitivnije i progresivnije razmišljaju o tome. Naravno, to se mora prenijeti i na izvršnu vlast, odnosno Vladu Federacije BiH, koja će posredstvom Federalnog ministarstva zdravstva naći načina da motivira sve one koji su u sistemu transplantacije. Mi imamo sve – zakone, novac, stručnjake, medije i pacijente, ali ne i transplantacije.

To se mora mijenjati”, zaključio je Žuljević. Bosna i Hercegovina nije dio Eurotransplanta i to ne može biti jer nema formirano ministarstvo zdravstva na državnoj razini, a podjele po entitetima i županijama koje postoje, u ovom sustavu velika su otežavajuća okolnost. Prema dosadašnjim iskustvima iz prakse, u slučaju da se transplantacija sa živog donora ne može uraditi u BiH, najčešće zbog različite krvne grupe, pacijent se šalje u inozemstvo, a troškove zahvata snosi Fond solidarnosti. U situaciji kada pacijent ima donora koji ima istu krvnu grupu, transplantacija se može obaviti u Sarajevu i Tuzli, a zahvati koštaju nekoliko desetina tisuća maraka, dok je cijena u inozemstvu duplo veća u odnosu na onu u BiH.