Blagdani Svi sveti i Dušni dan su vrijeme dužnog pijeteta, molitve, cvijeća i sjećanja na drage, najmilije koji više nisu s nama. Ujedno su, iako nije cilj, vjerski putokaz, ukazati, podsjetiti i pokazati na nekažnjene zločine počinjene nad onima čijim se sjenama klanjamo, čijih se likova i njihovih djela sjećamo, za koje se molimo.
A kada je Travnik u pitanju i zločini počinjeni nad Hrvatima u ratu i poraću, onda je to i dodatno izraženo. Jer niska bošnjačkih zločina nad Hrvatima u Travniku, neistraženih i nekažnjenih, iz rata i poraća, zaista je duga i preduga, strašna, da se i u ovim blagdanskim danima na njih ne bi podsjećali. Uostalom, kako ih kako ih zaboraviti, prešutjeti i u ovo blagdansko vrijeme molitve i pijeteta.
Nabrajati ih i na njih podsjećati, kada su zločini nad Hrvatima u Travniku u pitanju, grada i Općine koji se ubrajaju u najtragičnije u Domovinskom ratu, nemoguće je jer to, jednostavno, novinski prostor ne dozvoljava. Međutim, ovaj put ćemo ukazati na jedan od tih strašnih a neistraženih zločina, koji se dogodio 8., 9. i 10. lipnja 1993. godine, u iznenadnom žestokom oružanom naletu brojnijih i daleko nadmoćnijih snaga Armije BiH na postrojbe HVO-a i hrvatska područja, posebno na istočnom dijelu Općine, na područja župa Guča Gora i Brajkovići, u kojima je do tada živjelo oko 9 tisuća Hrvata. A napad, progon, palež, pljačanje, zločine, počinili su dotadašnji ratni saveznici Hrvata u borbi protiv srpskih agresorskih snaga. I tada, u samo tri dana, 8. 9. i 10. lipnja, Sarafina Lauš (1939.) iz sela Čukle, nadomak obiteljske kuće, zauvijek je izgubila supruga Ivu (1939.) i sinove Fabijana (1961.), Miroslava (1970 i Dragana 1959.
Suprug Ivo poginuo je braneći svoj dom, a kako kaže Sarafina, nije htio bježati, povući se, kazavši neposredno prije pogibije; „Pa makar i poginuo neću bježati iz svoje kuće. Nikomu ništa nisam učinio, pa zašto bi onda bježao“. Isti dan poginuo je i Sarafinin sin Fabijan kada se sa suborcima pokušavao probiti kroz obruč postrojbi Armije BiH u Lašvansku dolinu.
„Nas desetak žena i djece, te moje sinove, Miroslava i Dragana, zarobili su nas, odveli i „strpali“ u neke garaže u selu. Sve što smo sa sobom nosili, vrijednosti, dokumente…oteli su nam, vrijeđali nas, maltretirali, prijetili nam strijeljanjem…, a sve su to bili domaći Muslimani, sve smo ih osobno poznavali ili bar iz viđenja. „A „kolo“ su vodili Avdo Delić, voditelj Civilne zaštite, tako su govorili, Omer Luković i sin mu Jasmin“, priča smireno, a ipak s vidljivim emocijama ponovo izazvanim ružnim podsjećanjima. „Sinove Dragu i Miroslava su odvodili, tukli ih, oteli im satove, vjenčane prstenje, vračali ih u garažu, a 10. lipnja na „dobronamjernu preporuku“ Safeta Dejića iz sela Stranjani, Drago je pokušao pobjeći, a oni su, očigledno spremni na takav scenariji, čekali i u bijegu ga ubili. Iz garaže smo čuli još pucnjeva iako tada nije bilo nikakvih borbi, nešto ranije je iz garaže odveden Miroslav i nedaleko mjesta pogibije Drage i on je ubijen. A ništa, baš ništa nisu ružnoga učinili osimto su bili Hrvati, katolici, pripadnici HVO-a. Ubiše ih poznanici, naši susjedi Muslimani s kojim nikada nikakvih problema nismo imali, a znali su, u godinama prije rata, govoriti kako su naša djeca dobra, vrijedna, poštena, dobro odgojena. Pa zašto ih onda ubiše, Bože moj dragi“, traži Sarfina odgovor po tko zna koji put, a odgovora već više od dvadeset i jednu godinu, nema.
„Uzimali su od mene izjave, što i kako se dogodilo, obećavali, pa sam mislila, krenulo je. A nije, na moju veliku žalost“, kaže Sarafina dodajući kako je sin Tihomir (1967.), također pripadnik HVO-a, tih kobnih dana uspio s prijateljima suborcima probiti se u Lašvansku dolinu. Sarafina je odvedena u Zenicu u zarobljeništvo no brzo je puštena uz posredovanje MCK. Utočište je našla kog poznanice u zeničkom selu Broda, a tek nakon okončanja bošnjačko-hrvatskog rata Sarafina je došla u Lašvansku dolinu i sa sinom Tihomirom i nevjestom Miroom, kasnije s rođenim unucima, Majom (16) i Ivom (13), živjela je u Vitezu. Pronašli su tijela svojih ubijenih, ekshumirali ih i pokopali ih u dvije grobnice na travničkom ratnom groblju Prahulje. Kasnije, da darovanom placu, uz donacije iz Republike Hrvatske, napravili su kuću u Donjem Putićevu, naselju u općini Travnik, koje je bilo cijeli rat pod nadzorom HVO-a. Kuće na istoj lokaciji, odmah uz Sarafininu, izgradile su i udovice njezinih ubijenih sinova, Drage i Fabijana, Ilinka i Kata, sa svojih po četvoro djece.
„U svoj svojoj nesreći, jadu i tuzi, sreća je da sam sa sinom i nevjestom i dvoje unučadi, a tu , kuća uz kuću, su i moje nevjeste Ilinka i kata i njihova već odrasla djeca. Slažemo se, poštujemo, hvala Bogu, pa mi je to izvor snage“, govori nam Sarafina, nakon što smo se vratili sa groblja Prahulje gdje je vječno počivalište Ive, Fabijana, Miroslava i Dragana.
„Kako sam sve to izdržala, kako se može i u takvim nesrećama i nevoljama ostati živ, normalan, pitate me? Ne znam, valjda Svevišnji to određuje, kontrolira, daje snage za život i nošenje teškoga križa. A ja, bez ikakve patetike, bez namjere i očekivanja nekog sažaljenja iskreno kažem: Živim samo zato što moram. Drugog izbora i nemam“, kaže nam, reći ćemo, nevjerojatno hrabra i mentalno potpuno zdrava Sarafina.
Međutim, ne propušta kazati, posebno podvući, kako pravde nema bar kada su Hrvati iz Travnika u pitanju. „Za pravdu vape i moji mili, moj suprug Ivo i sinovi Miroslav, Dragan i Fabijan, a pravde nema. A ako ima političke volje, profesionalnosti, ljudskosti, poštovanja Boga i čovjeka, poručujem svim istražnim organima, policijskim i pravosudnim, putokaz ka pravdi, kada su moji ubijeni u pitanju, vodi preko Omera i Jasmina Lukovića, Avde Delića iz Čukala i Safeta Dejića iz Stranjana“.
Hoće li, konačno, tim putom krenuti istražni organi?
Mjesna zajednica Čukle, pred rat je imala 1370 stanovnika – 935 Hrvata, 375 Muslimana, 18 Srba, 8 Jugoslavena i 34 ostala. Sad u Čuklama živi 30 Hrvata u 12 obiteljskih kuća, broj Bošnjaka se skoro utrostručio, Srba i Ostalih uopće nema, kao ni tadašnjih Jugoslavena koji su, ponovo, promijenili „dres“
Sva hrvatska imovina je opljačkana, sa kuća, a u vlasništvu Hrvata bilo ih je blizu 300, skinuti su krovovi, vrata, prozori, sanitarije…, a potpuno opljačkane i uništene su i obiteljska kuća Lauša te njihovih sinova Fabijana i Drage. A povratak je odavno stao kao i u ostalim naseljima župe Brajkovići koja je prije rata imala 5.600 župljana Hrvata, a sada ih je oko 400.
