Utakmica Vitez Olimpik je za zaborav, loša, neinventivno, bez pravih akcija i prilika za gol, a može se kazati kako Vitez lošije na svom terenu odavno nije odigrao.
Istina, stručno rukovodstvo kluba upozoravalo je na moguće opasnosti od Olimpika „koji ima dobru momčad i dobrog trenera“, no to se, osim po konačnom rezultatu, na terenu nije vidjelo. Jer, momčad Viteza s jednom prosječnom prezentacijom na terenu, savladala bi goste iz Sarajeva koji ništa posebno na ovoj utakmici nisu odigrali. Na žalost, ne samo da nije bilo prosječne prezentacije, nego je ona bila daleki ispod prosjeka, a s takvom igrom ne može se pobijediti ni prosječni federalni prvoligaš.
Zašto je to tako, zašto Vitez igra toplo-hladno, zaista je teško odgovoriti i odgovor na to pitanje treba dati neka stručna analiza. Međutim, jasno je da je klupa viteza više nego slaba, ili je bolje reći „kratka“ i ne igranjem jednog ili dvojice standardnih igrača itekako se osjeti na terenu, Vitez već dugo vremena vapi za klasičnim napadačem, nema vođe na terenu iako u svojim redovima ima nekoliko vrlo dobrih i iskusnih igrača (Jevtić, Barišić, Muminović, Kapetan, Kokot…) koji će biti trenerova produžena ruka na terenu, koji zna, smije i može „podviknuti“ na suigrače, mobilizirati ih na žešću borbu, na agresiju…. Na žalost, Vitez takvog igrača nema, a u utakmici s Olimpikom nije imao ni „vjerne navijače“.
Jer, na utakmicu koja je ocijenjena vrlo važnom, najvažnijom u jesenskoj sezoni, unatoč pozivima i molbama stručnog stožera i igrača da im je navijačka potpora važna, bitna…, na Gradskom stadionu, uz prekrasno rano jesensko vrijeme, okupilo ih se tek 700 – 800. A na veliku žalost igrača i stručnog stožera, već nakon pola sata igre, kada se vidjelo da dečkima baš i ne ide, umjesto podrške, umjesto bučnog navijačkog stimulansa, počeli su stizati zvižduci, a kako je utakmica odmicala a domaći igraći i dalje iskazivali nemoć, počeli su ružni uzvici, neprimjerene poruke uperene stručnom stožeru, pojedinim igračima… U takvoj situaciji, uz želju za boljom igrom koju nikako nisu uspijevali uspostaviti, uz želju za pobjedom, upadali su, sve češće, iz greške u grešku i na kraju spašavali „goli“ bod. Jer, tako, naime, ne samo da se ne pomaže svojoj momčadi nego se odmaže, a povici, psovke, uvrede ne malog broja „navijača“ svojim „ljubimcima“ su degutantni , ispod svake civilizacijske razine. Igraći Viteza, odreda su skromni i kulturni dečki, ni ponašanjem na terenu ni izvan njega, nikako to ne zaslužuju. A to isto vrijedi za trenera Pavića koji je, neprestano „unutra“, s momčadi, daje svakog trenutka sve od sebe a zna i štititi , stati iza svojih igrača, jer oni to i zaslužuju.
Stara narodna poslovica kaže kako nesreća nikada ne dolazi sama. To se potvrdilo i nakon utakmice Vitez – Olimpik. Naime, dok se čekala tiskovna konferencija nakon utakmice došlo je do „iskrenja“ između jednog člana rukovodstva kluba i trenera Pavića. A bilo je riječi o igri pojedinaca, zamjenama tijekom utakmice…, kada za to nije bilo ni mjesto ni vrijeme. I Pavić je, poznat po temperamentu, onako vruče glave, burno reagirao, „pukao“ je, kratko rekao svoje i napustio prostoriju. Nije došao na tiskovnu, a iz njegovih riječi dalo se zaključiti da i definitivno napušta kormilo Viteza. Je li u pitanju „vruća glava“, trenutni revolt ili pak definitivni kraj suradnje, tek će se Vidjeti.