Unatoč postojanju entitetskih zakona, velikom broju izdatih donorskih kartica i pozitivnom stavu u javnosti, broj transplantacija organa izvršenih u Bosni i Hercegovini u posljednjoj godini izuzetno je mali. S druge strane, veliki je broj pacijenata/tica koji još uvijek čeka na transplantaciju te je sve veći broj građanki i građana BiH koji/e se odlučuju operativni zahvat presađivanja organa obaviti izvan Bosne i Hercegovine. Trenutno ne postoji ni registar osoba koje su nosioci donorskih kartica.
Kako je transplantacija regulisana u Bosni i Hercegovini?
Operativni zahvati presađivanja organa u Bosni i Hercegovini obavljaju se u tri klinička centra: u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli, Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu te na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske u Banjoj Luci.
U Federaciji BiH na snazi je Zakon o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja čijim je članom 20. u prvom stavu regulisano da se “uzimanje organa, odnosno tkiva od živog darivaoca, može provoditi u korist primaoca organa, odnosno tkiva samo u slučaju rodbinske veze, bračnog i vanbračnog partnerstva i srodstva po tazbini.”
Pod rodbinskom vezom u smislu stava (1) ovog člana smatraju se roditelji, djeca, brat, odnosno sestra kao i ostali krvni srodnici u pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom srodstva.
(3) Darivalac organa, odnosno tkiva može biti bračni, odnosno vanbračni partner kao i srodnik po tazbini zaključno sa četvrtim stepenom.
U Republici Srpskoj transplantacija je uređena Zakonom o transplantaciji ljudskih organa, gdje je članom 30. u prvom stavu regulisano da “živi davalac može biti srodnik primaoca u pravoj liniji, bez obzira na stepen srodstva, kao i pobočni srodnik zaključno sa drugim stepenom srodstva”, dok i ovaj entitetski zakon predviđa da “živi davalac može da bude bračni, odnosno vanbračni partner, usvojilac, usvojenik i staratelj.”
U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine, osim informacije da se privatne zdravstvene ustanove ne mogu osnovati za pružanje zdravstvenih usluga iz oblasti “djelatnosti heterologne transplantacije organa i tkiva i autologne transplantacije koštane srži”, nije navedeno ko može biti donor/davalac.
Entitetski zakoni predviđaju i da je svako donor nakon smrti ukoliko tokom života nije dao pisanu izjavu da ne želi donirati organ. Međutim, i u tom je slučaju potrebno dobiti pisani pristanak porodice bez kojeg nije moguće izvršiti presađivanje organa s umrlog pacijenta/ice.
Da postoje problemi u koordinaciji između entiteta i Brčko distrikta kada se govori o transplantaciji organa u BiH, naglašeno je i u poglavlju 28 Analitičkog izvještaja Europske komisije iz 2019. godine.
Veliki broj donora na papiru, a mali broj izvršenih transplantacija
Najkraće rečeno, donori su osobe koje su donirale organ ili dio organa drugoj osobi za vrijeme života, a donacija organa predstavlja darovanje organa nakon smrti osobama čiji život ovisi o presađivanju.
Kako je vidljivo iz entitetskih zakona, a što je za Istinomjer potvrđeno i iz Donorske mreže BiH, organizacije koja se bavi promovisanjem doniranja organa, u Bosni i Hercegovini samo rodbina do 4. koljena i tazbina mogu biti živi donori. Sistem ne poznaje tzv. altruistične transplantacije, odnosno donorstvo među prijateljima ili nesrodnim osobama.
Iz Donorske mreže su pojasnili da donorska kartica, kojih je za 20 godina djelovanja izdato oko 70.000, nema zakonsku snagu, ali da ima jasnu simboliku, kao i poticaj da se razgovara s porodicom šta da odluči u slučaju da nastupi moždana smrt pacijenta/ice.
I pored 70 hiljada izdatih donorskih kartica, prema podacima Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH s kraja februara 2023. godine, u Federaciji BiH na transplantaciju jetre čeka 29 pacijenata/tica, na transplantaciju bubrega 225, rožnice 21 i srca 25.
Do oktobra 2022. godine u Bosni i Hercegovini obavljeno je samo osam transplantacija organa, dok je u Srbiji do kraja augusta iste godine izvršeno svega deset transplantacija, i to samo sa živih davalaca.
Od spomenutih osam transplantacija, sve su obavljene u Federaciji BiH, od toga četiri u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) i četiri na Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla. U ovoj godini u UKC Tuzla urađene su još dvije transplantacije bubrega, također sa živih donora. Ovo je za Istinomjer potvrdio i Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH.
Ako uzmemo u obzir da se u BiH transplantacije počele raditi od 1999. godine, dakle gotovo 24 godine, možemo reći da je UKC Tuzla za to vrijeme uradila najviše transplantacija, oko 250 (svi organi zajedno – bubreg i jetra), KCUS oko 70 transplantacija bubrega, a UKC Banja Luka oko 35, većinom bubrega od živih donora. Usporedbe radi, Republika Hrvatska je samo 2015. godine, znači samo za jednu godinu, uradila 399 transplantacija (TX). Trenutno RH na godišnjoj razini radi između 250 i 350 TX, Bboj je bio nešto niži u vrijeme epidemije Covid-19, ali se RH vratila na brojeve od prije pandemijskih godina. BiH je u vrijeme Covid-19 bila točno godinu i pol dana bez i jedne TX od 21.1.2020. do 21.7.2021. U 2021. urađeno je samo 10 TX-a, u 2022. samo osam TX. Ni ova godina nije krenula baš dobro: za ova skoro 2,5 mjeseca imamo samo dvije TX, jednu srodnu i jednu nesrodnu TX od živih donora.
Poređenja radi, u Hrvatskoj je u prethodnoj godini obavljeno 96 transplantacija, a prema informacijama Eurotransplanta, broj transplantacija organa od preminulih donatora u 2022. godini iznosio je 255. U Bosni i Hercegovini nijedna transplantacija organa s preminule osobe (kadaverična transplantacija) nije urađena skoro godinu.
Stoga je sve veći broj građanki i građana BiH koji/e se putem humanitarnih akcija odlučuju sakupiti sredstva ili lično svojim novcem platiti i transplantaciju organa obaviti izvan Bosne i Hercegovine. Nažalost, nema tačnih podataka o broju građanki/građana koji/e su obavili/e transplantaciju van BiH.
Religijske zajednice blagonaklono gledaju na darovanje organa
Kako je naznačeno i na web stranici Donorske mreže BiH, “sve velike svjetske religije podržavaju darivanje organa”, pa tako Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, osim transplantacije reproduktivnih i vanjskih organa, uz saglasnost donora, odnosno saglasnost porodice/nasljednika u slučaju kadaverične transplantacije, dopušta transplantaciju.
Slično stajalište prema transplantaciji organa ima i judaizam, a detaljno pojašnjenje koje je za Istinomjer dao hazan sarajevske sinagoge Igor Bencion Kožemjakin dostupno je na ovom linku.
Katolička crkva, baš kao i Srpska pravoslavna crkva, blagonaklono gleda na darovanje organa kao na izraz plemenitosti, ljubavi i žrtvovanja, uz određene uslove.
Iako je usljed razvoja medicine i drugih znanosti presađivanje organa postalo rutinski postupak, nesrazmjer između broja onih kojima su organi potrebni i broja obavljenih transplantacija izuzetno je veliki.
Stoga je neophodna aktivna stalna angažovanost, ne samo aktera iz nevladinih organizacija i udruženja oboljelih nego posebno onih u nadležnim institucijama i menadžmentima kliničkih centara kako bi se omogućilo da ljudi čiji su životi ugroženi dobiju nadu i novu priliku za kvalitetniji život. Izmjene zakona u pravcu omogućavanja altruističnog doniranja organa svakako bi predstavljale značajan pomak, kao što bi značajan bio i veći angažman zdravstvenog osoblja na razgovoru s porodicama preminulih u cilju davanja pristanka na uzimanje organa s umrlog pacijenta/ice.
