Nisam zvonila. Izula bih se tiho, provukla kroz otvorena vrata verande i zastala bih pred staklenim vratima spavaće sobe. Ugledala bih u velikom krevetu tetu Lucinku, umotanu u perine i njenu zlatnu kosu rasutu na velikom jastuku, i velike plave oči bolesnice, koje su se sjajile čudnim sjajem. Kad bi me ugledala ona bi se tužno osmijehnula i rukom mi pokazala da uđem. Svaki put bih sjela na stolac pokraj kreveta i izgovoril: mama me poslala da vidim kako ste. Nato bi me ona nježno pomilovala po kosi. Imala je tuberkulozu i njegovala ju je njena tetka Ruža u svojoj kući.
Imala sam sedam godina i svaki drugi, treći dan poslije škole bih dolazila u posjet kod smrtno bolesne tetke Lucinke. Zatim bih pješačila nazad do kuće dva kilometra. Trajalo je to cijelo proljeće i ljeto. Majka je imala pune ruke posla s petoro djece i vrtom, vikendom bi i ona sama dolazila k bolesnici, ali joj je bilo drago svaki dan čuti novosti ‘kako je danas teti’ koje bih ja raportirala kad bih se vratila kući od bolesnice. Otac je gunđao, nije mu bilo drago što tako često idem k bolesnici, jer se bojao da se ne zarazim. Jer, na tisuće osoba je u to doba bolovalo od ove opake bolesti.
Za Vitez.info piše: Dragica Amsterdam-Križanac
Zapravo, tog proljeća i ljeta ja sam upoznala svoju tetku Lucinku. Onako ležeći i bolujući pričala bi mi priče i deklamirala dječje pjesmice da me zabavi. Pričala mi je da je kao djevojčica izgubila majku i da se sjeća njenog lica kao kroz maglu. Otac je bio u ratu i djecu je podizala baba i ova teta Ruža, koja nije imala svoje djece. Lucinka je odrasla zajedno braćom i sestrom (mojom mamom) više gladna nego sita, češće bosa nego obuvena. Ali, stasala je u vrlo lijepu djevojku tako da je imala mnogo prosaca. Izabrala je Dragu, koji se pokazao kao nježan i odličan suprug. Ali, njihovu sreću kvarila je njegova familija govoreći:
“Jesi li mogao nešto deblje i jače izabrati? Pa ta nije u stanju dvije kile podignuti. Ni dijete ti roditi.”
Naime Lucinka je u šest godina braka imala četiri spontana. Kad se to zadnji put desilo u bolnici su otkrili da je zapravo tuberkuloza uzrok. Odmah je morala u karanten i rekli su da nema pomoći. Njena tetka Ruža ju je uzela u svoju kuću i njegovala je s ljubavlju. Ništa se nije dalo učiniti, iako je Ruža prevrnula nebo i zemlju i probala starinske, narodne lijekove. Mlada bolesnica je kopnila i bila sve tiša i tiša. Na kraju ljeta više nije imala snage ni govoriti. Samo bi milovala mačku, koja je uvijek ležala uz nju u njenom krevetu. Drago je bio neutješan i često je sjedio pokraj njenih nogu, ili bi je držao za ruke i plakao. Jer, on ju je naprosto obožavao!
Jednoga popodneva, u kasni ljetni dan prošla sam kroz verandu, kao i uvijek i viknula: “Evo mene”. Otvorila sam vrata …i ugledala prazan krevet. Samo je mačka vjerno sjedila na jastuku.
Suze su mi oblile lice, stara tetka Ruža me uzela u krilo i rekla:
“Ne plači dijete, ona je na boljem mjestu. Duša moja, spasila se!”.
Teta Lucinka je umrla sa dvadeset i sedam godina. Da je imala sreću, i još neko vrijeme izdržala, spasila bi se možda. Jer ubrzo, već sljedeće godine došao je spasonosni lijek i u tamni vilajet, iako je već nekoliko godina bio u upotrebi u bogatim zemljama Zapada..
P.S.
Nakon drugog svjetskog rata, razvojem antibiotika streptomicina liječenje i izlječenje od tuberkuloze postalo je stvarnost.
