Ususret spomendana jednog od najomiljenijih svetaca u Katoličkoj Crkvi – Sv. Antuna Padovanskog, 13. lipnja, o značaju i duhovnosti vezanima uz njegov lik razgovarali smo sa župnikom u Busovači fra Zoranom Jakovićem.
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Fra Zoran je rođen u župi Sv. Ante Padovanskog u Vukanovićima kod Kaknja. Kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene za svećenika je zaređen 2003., a obnašao je službu župnog vikara od 2003. do 2006. u Uskoplju, župnog i samostanskog vikara u Kraljevoj Sutjesci od 2006. do 2012., zatim do 2016. i župnika te gvardijana, a od 2016. župnik je u Busovači koja se posebno utječe Sv. Anti.
Poštovani, Sv. Anto je često predstavljen kao „svetac cijeloga svijeta“. Tko je on i što čini njegovu univerzalnu privlačnost koja nadilazi kulturne i zemljopisne granice?
Svaki svetac Katoličke Crkve je svetac cijeloga svijeta, jer sam pojam „katolički“ koga pripisujemo našoj Crkvi, označava sveobuhvatni svijet. Naravno, Sv. Anti kao da pripada posebno mjesto u tom katoličkom smislu, što potvrđuje i činjenica da je Anto jedno od najčešćih imena. Međutim, po Sv. Anti ime nose, ne samo osobe, nego mnoge udruge, pokrajine i redovničke provincije, pa i mnogi gradovi diljem svijeta. Ako pogledamo samo naše domaće krajeve, možemo vidjeti da je veliki broj župa pod zaštitom Sv. Ante. Pa ako župa i nije posvećena Sv. Anti, onda barem neka grobljanska kapela stoji pod njegovim patronom. Ali kada kažemo da je Sv. Anto univerzalno privlačan, onda mislimo na sve ljude, ne samo na narode i vjernike koji pripadaju Katoličkoj Crkvi, nego i na ljude koji pripadaju drugim narodima i vjeroispovijestima. Tomu smo svjedoci mi ovdje u Busovači svake godine na patron Sv. Ante, kada redovito pod misama pozdravimo one koji se utječu ovom svetcu, a nisu katoličke vjeroispovijesti. Razlog ovakve Antine univerzalnosti ne leži samo u činjenici da je Anto veoma brzo poslije svoje smrti bio proglašen svetim, nego i u tome što njegov život, njegovi govori i propovijedi odražavaju mogućnost susreta s Bogom. Ako pogledamo samo Litanije Sv. Anti Padovanskom, vidjet ćemo kako se u njima zrcale Isusova Blaženstva s govora na Gori. A Anto je putokaz do smisla, do toga da Bog vidi mnoga siromašna i žalosna stanja, da zna kako je mnogima učinjena nepravda, kako su mnogi, kao i danas, progonjeni, prevareni, izrugani, deportirani, obezvrijeđeni… Anto je samo znak ispisan velikim slovima da postoji, iako to ne vidimo, stanje sreće i radosti, pravednosti i posvemašnjeg ljudskog dostojanstva.
Antin život bio je put stalne preobrazbe. Kako se ta dinamika preobrazbe i stalnog traženja Božje volje odražava na duhovni put vjernika danas?
Mislim da je Sv. Anto pravi učitelj u vjeri. Vjera je put. Ona je ljudsko traženje ili, bolje rečeno, traganje za smislom. Ona je ponekad i životna „vaga“. Ne postoji vjera koju se jednom pronađe, niti stanje vjere koje se jednom postiglo i kome više ništa ne treba. Sv. Anto je svojim životnim putem upravo primjer čovjeka i svetca koji je, čak i prostorno, stalno bio na putu preobrazbe. Stupio je u Red augustinaca u Portugalu. Odatle odlazi na dug put u tuđu zemlju među inovjerce kako bi postao mučenik kao što su to neki drugi postali, ali mu to ne uspijeva. Čak bez ikakve navigacije brod ga vodi na drugu stranu, izmorena i nasmrt bolesna. Tada se pridružuje franjevcima u Italiji. Jedan je od prvih franjevačkih teologa kome Sv. Franjo daje dozvolu propovijedati. Sve su to zabilježene činjenice, epizode života, koje Sv. Anto nije isplanirao. Tako se to dogodilo, u otvorenosti volji Božjoj. I nama se vjernicima danas, koliko god svoju budućnost planirali, ona nikad ne ostvari posve prema našim predodžbama i željama. Uz sve naše želje, težnje, nastojanja, planove, postoji volja Božja. Mi volju Božju ne možemo definirati, ali joj možemo biti otvoreni. Potrebno je osluškivati što nam Bog, ponekad i kroz nedaće, progovara u znakovima današnjega vremena. Naša neka životna pitanja ne nalaze odgovora u vidu nekog ljudskog racionalnog obrazloženja, ali Bog očito odgovara drugačije, kao u životu Sv. Ante, jednim novim izazovom koga stavlja pred naš život.
Ovaj je svetac najčešće prikazan na kipovima ili slikama držeći dijete Isusa. Koje dublje teološke i duhovne poruke proizlaze iz takva prikaza?
Prikazi Sv. Ante na slikama i kipovima različiti su i uvjetovani su krajevnim običajima i potrebama. U našim krajevima tako, recimo, imamo uz temeljne „simbole“ s kojima se Sv. Antu predstavlja i kruh u ruci kao znak potrebe mnogih ljudi u muci, ali i kao znak Kruha s neba od koga se ne može ogladnjeti. Međutim, redovito na prikazima vidimo Sv. Antu s djetetom Isusom. Taj prikaz potječe iz jednog viđenja Sv. Ante koje se prema legendi dogodilo nedaleko od Padove u mjestu Camposampiero. Legenda kaže kako se Sv. Anto povlačio na molitvu u osamu i da je na mjestu koje je pripadalo jednom grofu pronašao kutak na kome se molio. U molitvi je dugo ostao, a kada je grof mislio da se mjesto na kome se Sv. Anto nalazio zapalilo, pohitao je i ugledao prizor ukazanja djeteta Isusa Sv. Anti. Legenda kaže kako je Sv. Anto zabranio grofu da se o tom govori, ali je grof poslije svetčeve smrti pripovjedio tu viziju. Dakako, taj opis počiva na predaji, ali on u sebi krije tajnu Isusova ljudstva i božanstva. Ljudstvo je u liku vidljiva djeteta što simbolizira ljudsku iskrenost, otvorenost, istinoljubivost i nježnost, a tajna božanstva je opet skrivena u malom i nemoćnom djetetu. Božja snaga nije nametljiva i često se kroz povijest spasenja pokazivala upravo u ljudskoj nemoći.
Mnogo je čuda i milosti pripisano zagovoru Sv. Ante. Kako biste, kao župnik župe čiji je ovo nebeski zaštitnik, mogli posvjedočiti o prisutnosti tih milosti u životima ljudi danas?
Svaki ljudski život je poseban i teško je proniknuti u tajnu života, a osobito u tajnu životnih križeva koje mnogi ljudi kod nas nose. Život Sv. Ante prepun je čudesa, legendarnih prikaza, možda za današnje vrijeme i pomalo neobičnih znamenja koja su se prema predaji događala, kako za vrijeme njegova zemaljskoga života, tako i poslije njegove smrti. Ono što je specifično za Sv. Antu jest činjenica da je on povijesna osoba, sin Reda Sv. Franje, osoba iza koje su ostale zapisane vlastite riječi, njegove propovijedi i njegovi govori. Ali ipak, uza svu povijesnost Sv. Ante, legenda je zabilježila mnoga čudesa i mnoge milosti koje je Bog podario ljudima vjernicima po zagovoru Sv. Ante. Povijesnost i legenda kao da su na vagi, ali upravo obje ove strane odražavaju, s jedne strane, onu posve realnu činjenicu ljudskoga života, a s druge onu zbilju vjere koju naš svijet još uvijek ozbiljno uzima. Možda je život prepun nedaća, ali vjera i nada u otkupljenje pa i samih nedaća još uvijek živi u našem narodu. To je možda i povijesno uvjetovano jer smo obilovali nedaćama u svako doba, ali nikad do te mjere da se u nedaćama izgubi trag vjere. To je ono, čini mi se, što je naš svijet i narod očuvalo u životu. Milosti koje Bog po zagovoru Sv. Ante dijeli svojim vjernicima nisu nekakve senzacionalne ili čudnovate milosti na koje bi se obratili svi oni koji bi to u nekom vidljivom obliku vidjeli. Znam, i to mogu posvjedočiti, da Bog svakom čovjeku koji se utječe Sv. Anti daje svoju milost, i to svaki vjernik zna i osjeća u dubini svoje duše.
Sveti Anto bio je iznimno posvećen Riječi Božjoj. Na koji se način njegova gorljivost u naviještanju evanđelja može primijeniti na izazove suvremene evangelizacije?
Mi kršćani vjerujemo u tajnu da je Božja „Riječ tijelom postala“ i da „se nastanila među nama“. Riječ koja je postala tijelom je sam Isus sa svojim životom i svojom Riječju evanđelja. Riječ Božja ima i praktično i duhovno značenje. Ona nije samo nekakav propis, moral, zapovijed, nalog. Riječ Božja nudi čovjeku mogućnost sabiranja, razmišljanja, unutarnjeg mira, zajedničke i osobne molitve. U Riječi Božjoj se kao u zrcalu možemo vidjeti. Čini se da je Sv. Anto tako i propovijedao Riječ Božju. Znamo međutim da riječ nije samo gramatička ili akustična datost, nego općenito riječ ima svoj sadržaj i svoje značenje. Današnji globalni i digitalni svijet koristi se riječima kao nikad prije. Zapravo je sve riječ i od riječi. Digitalna tehnika nam sve posreduje kroz riječ koju slušamo i riječ koju čitamo. Znamo i za opasnosti takvih riječi koje se danas tendenciozno priopćavaju ili pišu s nakanom utjecanja na druge ljude, i nije svaka riječ istinita, i ne znači svaka riječ ono što iza nje stoji. Ljudska bi riječ trebala biti ono što i Božja riječ jest: posrednica istine u vremenu kada istina nikog ne zanima, izvor utjehe u vremenu ojađenih i ožalošćenih ljudi, obećanje mira u vremenu mnogih zaraćenih strana. Takva je bila Riječ Božja, Riječ koju je propovijedao Sv. Anto – riječ istine, riječ utjehe i riječ koja daruje unutarnji mir.
Prošireno je vjerovanje da ovaj svetac pomaže naći izgubljene stvari. Otkud potječe to vjerovanje i što ono, u širem smislu, govori o ljudskoj potrebi za utjehom i nadom u trenutcima gubitka?
Sv. Anto je u svijetu možda najpoznatiji kao svetac koji pomaže pronaći izgubljene stvari i ta je pomoć redovito popraćena i poznatom molitvom za pronalazak izgubljenih stvari. Da bi se ovo vjerovanje razumjelo, potrebno je možda s jedne strane poznavati legendu uz koju se veže ova osobina svetca, a s druge kontekst vremena u kome je Sv. Anto živio. Naime, legenda kaže kako je neki redovnik otišao iz reda, parafraziram sada riječi legende, i sa sobom ponio knjigu Sv. Ante kako bi mogao „zaviriti“ u njegove zabilješke te se uvjeriti zašto su mu propovijedi tako uspješne. Ali nije to uspijevao otkriti jer su ga i noću i danju progonila viđenja koja su ga nagnala na to da Anti vrati knjigu. Tako je i učinio, pokajavši se za svoje nedjelo. Odatle potječe pojam „pronalaženja izgubljenih stvari“ i epitet Sv. Ante kao „pronalazitelja izgubljenih stvari“. S druge strane, vrijeme Sv. Ante bilo je vrijeme pomutnje u vjeri, vrijeme različitih duhovnih i političkih interpretacija vjere, vrijeme nemira i različitih heretičkih pokreta. Pronaći istinsku vjeru bio je cilj mnogih vjernika i tu se Anto pokazao kao čudotvorac, onaj koji vraća vjeru, a mogli bismo reći povjerenje i smisao života. Stoga je pronalaženje „izgubljenoga“ širok pojam, jer čovjek može osim stvari izgubiti puno toga: vjeru, povjerenje, dostojanstvo. A Sv. Anto je pomoćnik u vraćanju u život onog vrijednog, a izgubljenog.
Anto je bio simbol poniznosti i skromnosti. Kako se ta vrlina može živjeti i promicati u današnjem društvu koje često cijeni isticanje i materijalni uspjeh?
Poniznost i skromnost su vrline o kojima možemo čitati na mnogim mjestima kroz našu kršćansku povijest, ali ih na poseban način nalazimo u franjevačkim izvorima. Mislim da poniznost i skromnost nose u sebi određenu tajnu koju se ne može čisto racionalno razložiti. Kada bismo današnjeg čovjeka upitali što je to poniznost, vjerojatno bismo dobili odgovore koji ne odgovaraju izvornom osjećaju poniznosti i skromnosti. Nije ponizan čovjek koji u nedaćama svoga života ne zna što će pa se povuče iz svijeta i ne pokazuje nikakvu borbu oko života. Nije ponizan i skroman onaj koji u razočaranosti ili prevarenosti sebe predstavlja kao žrtvu i kao nekog malog čovjeka o čijoj sudbini odlučuju neki veći ili čak nevidljivi. Nije ponizan i skroman ni onaj koji o poniznosti i skromnosti samo govori ili ju propovijeda. Poniznost nije potištenost i udaljenost od svijeta da me nitko ne vidi i o meni ništa ne čuje. Čini mi se da je Sv. Anto svojim životom najbolje pokazao što je poniznost: u nedaćama svoga života nije odustajao od života. U svim nedaćama, a najveća je bila njegova bolest od koje je u konačnici mlad i umro, nije odustajao od Božje volje, od onoga što Bog stavlja na životni put. To je, čini se, najveća poniznost: vjerovati da ono što Bog pripušta u naš život ima smisla, pa i onda kada, u jobovskom smislu, svi kažu da je to besmisleno.
Koje su najpoznatije ili najvažnije molitve koje je Sveti Anto napisao ili promovirao, te koja je molitva Sv. Anti danas najpopularnija među vjernicima?
Nisam siguran da postoje određene molitve koje je Sv. Anto napisao i koje bi vrijedile kao službene molitve Crkve. Od ostavštine Sv. Ante poznate su njegove Propovijedi (Sermones) čiji je sadržaj vjerojatno bio i sadržaj njegovih teoloških predavanja, ali ostale su u tradiciji zabilježene mnoge molitve Sv. Anti. Ovisno o kraju, narodu i kulturi, najpoznatije su one molitve koje se upućuju Sv. Anti za izgubljene stvari, ali postoje i druge molitve kao što su molitva zaštite obitelji, molitva na grobu Sv. Ante i slične. Možda je u našem narodu najpopularnija ona pohvalna molitva kojoj je doduše izvorište negdje drugdje, ali se kod nas ustalila kao molitva u pjesmi Ak’ čudesa tražiš, gle (Si quaeris). Uz Litanije Sv. Anti poznata je molitva Sv. Anti za svaki utorak. U našoj župi se svi utorci slave na poseban način na čast Sv. Anti, a pobožnost Trinaest utoraka Sv. Anti priprava je za blagdan Sv. Ante kome već izdaleka posvećujemo veliku pozornost. Trinaest utoraka Sv. Anti nastojimo obilježiti tako što uz molitvu organiziramo i euharistijska slavlja s propovijeđu. Uvijek imamo namjeru pozvati različite propovjednike da svojim razmišljanjem pridonesu bogatstvu duhovnog iskustva. Tako Trinaest utoraka Sv. Anti organiziramo uz 13 razmišljanja o odgovarajućim temama za svaki utorak: Riječ Božja, molitva, obraćenje, milost, vjera, nada, ljubav, euharistija, križ Kristov, Duh Sveti, Majka Božja, kršćansko svjedočenje i poziv na vječno spasenje. Dakako, ono što se može kod vjernika primijetiti u naznakama, ali ne tako duboko i proniknuti jesu osobni zavjeti Sv. Anti, koji su uvijek vezani uz životne poteškoće ili egzistencijalno važne životne odluke. Zavjetovanje Sv. Anti mnogi obilježavaju hodočašćenjem iz drugih mjesta i općina, kod nas redovito iz susjednih, ali i daljih župa, općina i mjesta. Postoje i oni anonimni zavjeti, darovima, Sv. Anti poklonjeni, bez imena i prezimena.
Koji su najpoznatiji običaji u BiH koji se vežu uz ovoga svetca te kako se njegov spomendan proslavlja u Busovači?
Običaji su od kraja do kraja, od župe do župe sigurno različiti. Mi u Busovači slavimo devetnice i trodnevnice uoči blagdana Sv. Ante. Na sam dan slavimo jednu misu za bolesnike, jednu za puk i jednu za djecu, tzv. bolesničku, pučku i dječju. Blagdan se obilježava u veselju i kršćanskoj radosti, što se može vidjeti nakon pučke mise, uz harmoniku i gitaru, uz bećarce duha Srednje Bosne i uz narodne nošnje. Dječju misu slavimo navečer, uz blagoslov djece, mladih obitelji, trudnica i onih koji žele osnovati nove obitelji. Djecu razveselimo uglavnom nekim jednostavnim darom, svake godine različitim: bombonima, sličicama, križićima ili medaljicama. Ti darovi, iako mali i neznatni, pokažu se jako poželjnima jer sa sobom nose Božji blagoslov.
