Suđenje za ratni zločin u Križančevom Selu: Purić i ostali – Stradanja prilikom napada

Vitez 22.12.1993. godine. U napadu na Križančevo Selo postrojbe Armije BiH ubile 64 vojnika i civila, a selo zapaljeno i opljačkano. Ranjeno i zarobljeno 30 vojnika koje je registrirao Međunarodni Crveni Križ, a koji su nakon 39 dana posredstvom UNPROFOR-a i europskih promatrača razmjenjena na crti razdvajanja zvanoj Gropčić kod Dubravice. Tijela su im bila potpnuo izmasakrirana tako da ih je jedva prepoznala bližnja rodbina. Za taj zločin još nitko nije osuđen.

Svjedoci Tužiteljstva BiH prisjetili su se napada u prosincu 1993. godine i stradanja u Dubravici i Križančevom Selu kod Viteza.

Ejub Ćosić je kazao da je zaprežnim kolima vozio hranu na liniju Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Naveo je da je s kolegom Stipom Štrpcem u Križančevom Selu stao odmoriti konje, i da nisu bili naoružani. Kako je napomenuo, na njih su zapucali i on je ranjen, a Štrbac je poginuo.

Na pitanje Obrane, Ćosić je potvrdio da je bio pri HVO-u. Rekao je da se napad dogodio oko deset ili jedanaest sati ujutro i da su bili udaljeni od linija, te da nije čuo pucnjavu.

Svjedok Slavko Križanac kazao je da je na dan napada – 22. prosinca – bio kući i da ih je pred zoru probudila pucnjava. On je rekao da je bio pripadnik HVO-a i da je krenuo prema liniji vidjeti što se događa. Kazao je da nije bio naoružan i da su puške držali u rovovima, pošto ih nisu imali dovoljno.

Nedaleko od kuće, kako je ispričao, komšinica Anđa mu je rekla da ne ide dalje i da iza kuće leži Dragan Križanac.

Svjedok je izjavio da je sreo jednog ranjenog suborca, koji mu je dao pušku, te da je na kraju uspio doći do tranšeja, gdje je ugledao ljude s povezima oko glave. Naveo je da su bacili bombu i da je ranjen, ali da se uspio izvući i da su ga suborci prebacili u bolnicu.

On je ispričao kako je saznao da je tog dana Franjo Križanac, stariji čovjek, namjeravao izaći nakon napada, ali da se vratio, “jer mu se telila krava”, i ubijen je.

Za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a, koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 22. prosinca 1993. godine, sudi se Ibrahimu Puriću, Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri, Rušitu Nurkoviću, Almiru Sarajliću zvanom Roki, Sadiku i Šaćiru Omanoviću te Kasimu Kavazoviću.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Svjedok Stipo Križanac kazao je da je bio zadužen za razmjenu u Viteškoj brigadi HVO-a. Prisjetio se razmjene s kraja 1993. godine, kada je, kako je rekao, izašao u susret predstavnicima ABiH da ne bi morali ići okolnim putem.

Kako je ispričao, s druge strane je bio Rušit Nurković i nije mu predao svih sedam dogovorenih ljudi. Križanac je kazao da je i on odlučio zadržati jednog, ali da su ga zarobili i natjerali njegovog vozača da se vrati po tijelo u Vitez. Dodao je da ga je za to vrijeme Nurković vrijeđao i psovao mu.

Na pitanje Nurkovićeve Odbrane, Križanac je odgovorio da je u komisiji za razmjenu bio do dana nakon napada.

Branitelj Bajro Avdić sugerirao je svjedoku da je on zadržao dva tijela prilikom jedne razmjene, kada je u komisiji s druge strane bio Refik Hajdarević. Svjedok je rekao da misli da nikad nije zadržao tijela prilikom razmjene s Hajdarevićem, koji je bio pošten i korektan čovjek.

Križanac se nije složio ni s tvrdnjom da je predstavnik UNPROFOR-a izrazio neslaganje s njegovim postupkom i da je zbog toga smijenjen s čela komisije za razmjenu.

Nastavak suđenja je 6. prosinca.