Sud javnosti: Čudna jada od Travnika grada

Naslov kolumne posudio sam od stare narodne sevdalinke koja pjeva “Čudna jada od Mostara grada, sve od lani pa evo do sada”. Jadi, ovakvi, onakvi i svakakvi nikako da nas napuste. Evo ih i tamo gdje ne bi smjeli biti. Udomaćili se! Sami od sebe nastaju, a mnogi ih svojim nerazumnim odlukama potiču. Travnik i Mostar ne raduju se nadolazećem proljeću. Kao da sunce neće granuti, kao da se ni jedan pupoljak neće otvoriti, kao da se ni jedan cvijet neće oglasiti.

Piše: Josip Muselimović / Večernji list

U BiH, osim Sarajeva, postoje još dva zanimljiva zemljopisna odredišta. Dva grada. Jedan je položen u središnjoj Bosni. Zagrljen je obroncima Vlašića, Vilenice i Bukovice i svjedoči o stoljećima svoga nastanka i trajanja. Od prvog ukopa do današnjeg dana. O ovom gradu napisana je Travnička kronika, roman bestseler, a njezin je autor i autor najljepših literarnih priča: Sarajevske, Beogradske, Fratarske, Muške, Ženske. I mnogih drugih. Književni kritičari i znanstvenici govore da je Most na Žepi Andrićevo najbolje djelo. Pravi književni biser.

Jednako je lijep i onaj drugi grad. Od Travnika je udaljen dvije stotine kilometara. Nalazi se u zemljopisnom središtu Hercegovine. O ovom gradu napisana je izvrsna poezija, ispjevane najljepše narodne pjesme i naslikana velika umjetnička djela. Jer tko je jednu noć proveo u Starom gradu, a imao je poetskog ili likovnog dara, napisao je makar jedan stih ili napravio malo umjetničko djelo.

O gradu iz središnje Bosne nobelovac Ivo Andrić piše:

“Nikada nitko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. To osnovno osjećanje da su oni odnekud drukčiji nego ostali svijet, stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje, s hladnim vjetrom s Vlašića, s reskom vodom iz Šumeća, sa ‘slatkim’ žitom iz prisojnih njiva oko Travnika, i nije ga nikada napuštalo, ni u snu ni u bijedi ni na samrtnom času.

Nikada!”

Ovim romanom nobelovac Ivo Andrić podigao je Travnik na pijedestal svjetske književne i društvene pozornice. Ni jedan iole obrazovan čovjek u Australiji, Indiji, Južnoj i Sjevernoj Americi, Kini i Europi ne može biti a da nije čuo za rijeku Lašvu, Lutvinu kavanu, Plave vode, Šarenu džamiju i Konak. Bez ovog romana Grad bi u kolektivnom znanju i pamćenju bio ono što su Donji i Gornji Vakuf danas. Glas o njemu dopirao bi pedesetak kilometara na istok, sve do Busovače i zapadno preko Rostova do Bugojna. Možda i do nešto udaljenijeg Jajca, Podmilačja i svetišta sv. Ive.

Kada to nije grad za običan život i svagdašnje događaje, kako piše naš nobelovac, onda svatko tko iz jednog, drugog i svakog pravca u Travnik uđe mora paziti kako hoda i što govori, kako se sa svijetom ophodi, kako i gdje ostavlja bicikl, motor ili vozilo. Ako se u predahu počasti čajem od mente, kavom ili najboljim ćevapima, dragim ljudima može uputiti razglednicu. Može se pohvaliti da je bio u rodnom gradu jednog nobelovca i Konaku, u dvoru u kojem je stoljeće i pol stolovala vezirska vlast, odakle se “žarilo i palilo” i odakle su glave kao jesenje zrele kruške letjele.

Prema ovom povijesnom gradu i njegovu svevremenskom nasljeđu s poštovanjem se moraju odnositi sve razine narodne vlasti: općinske, županijske, državne, diplomatske, osobito one koje provode i nadgledaju izborne procese. Grad je pun povijesnih naslaga i prosvijećenih ljudi. Oni se ne mogu vodati poput vezirova slona, a iza zatvorenih vrata izigravati njihovu izbornu volju i postojeće zakone.

Kako Travničani tako i Mostarci žive s uvjerenjem neke urođene i naslijeđene posebnosti. Svi odreda! Oni što stanuju pod šatorima na Bišću polju, gradski “škovacini” s metlom u ruci, potomci rudara, vozača boksitnih kamiona, autobusa koji su odvodili i dovodili putnike namjernike i radnika po tvornicama kojih više nema. Svi odreda žive u uvjerenju da su oni posebni ljudi, kako se to kaže, neke domaće plave krvi. Oni koji se pozovu na svoje pretke iz osmanskih vremena, age, paše i vezire i dan danas, pa ako to i ne pokazuju, žive u uvjerenju da bi se pred njima i na njihovu putu svatko trebao skloniti, do zemlje se sagnuti i podanički pozdraviti. Dakle, jedni i drugi bez naročitog temelja i pokrića žive u svijetu svojih iluzija i zabluda.

Nitko se u Mostaru nije rodio a da ne vjeruje da sunce nigdje ne grije tako jako i snažno kao ono koje svakog jutra, u isto vrijeme i na isti način, izlazi iznad Prenja i užari udolinu između Veleža i Huma. Ni jedna rijeka na svijetu nije tako blaga i pitoma kao što je Radobolja. Prije nekoliko dana na televizijskoj emisiji slušam pjesnika i redatelja “na privremenom radu” u Sarajevu kako pun zanosa i ponosa govori da je rijeka Radobolja jedna od najljepših rijeka u BiH. “Što je Una, što li Drina naspram naše Radobolje”, govori.

Ništa!

A mi znamo da ona ljeti, od svog izvora do susreta do utoka, kada kiše nema, a vrelo sunce žari i sve prži, kroz ilićke i mostarske “bašče”, poput ribe pastrve tiho migolji. Istina, rijeka nikada nije presušila. Malo je dana kada je nabrekla od brijega do brijega i kada se ne bi mogla pregaziti. Istina je da ni jedna druga rijeka nema tako raskošan susret sa svojom posestrimom Neretvom. Podno opjevanog Starog mosta one se sretnu i zagrljene poteku prema jugu u susret Mediteranu i Jadranskom moru.

U jednom i drugom gradu, u jednom i drugom kraju naše zemlje, zakuhale su se mutne izborne prijevare. Krade se i vara na svakom koraku. Na svakom izbornom mjestu. Nakon 12 posnih izbornih godina, u prosincu prošle godine u Mostar se slila vojska međunarodnih i domaćih promatrača da gledaju i nadgledaju provedbu izbora. Svi su gledali i nadgledali, a dogodile se neviđene prijevare i obmane. Za narodnu volju nikog briga nije. Protiv članova Izbornog povjerenstva, poput proljetnog pljuska, uslijedile su kaznene prijave. Netko je rekao: “Basta” (dosta), bit će onako kako smo mi objavili”. Tužbe podnesene. Presude nisu donesene, a izbori proglašeni okončanim. Gdje to ima i gdje to može biti? Protivno zakonskim propisima i zdravoj ljudskoj logici u Travniku, izbori će biti ponovljeni. Tako je rekao Sud. Još i onaj u državi najveći! Nakon jednog partijskog sastanka, piše Branko Ćopić, Nikoletina Bursać govori svojoj majci: “Majko, nema Boga.”

“Kako to, što reče, jadna ti sam.”

“Komandir je, majko, rekao.” E, tako je i ovdje netko postupio. Netko je rekao da drugi kandidat s najviše osvojenih glasova ne preuzima izborni rezultat i mjesto načelnika općine. Kao da on nije domaće čeljade nego izvanzemaljac, kao da je neuk, a ne doktor ekonomskih znanosti, kao da je u dubokoj starosti, a ne u zrelim i najkreativnijim godinama. Očito je da nitko ne vidi da se nerazumnim odlukama potiče nezadovoljstvo koje u utrobi zemlje kipti poput vulkanske lave i prijeti da zatruje pitomu Lašvansku dolinu. Je li itko razmišljao o tome što će se dogoditi ako ponosni ljudi odgovore svojim dostojanstvom i na izbore ne iziđu?

Zapravo, malo je zakonskih normi koje svojim opisom mogu odgovoriti na različito nastale prilike. Zato postoje metode tumačenja zakonskih propisa preko kojih se može doći do duha i smisla jedne zakonske norme. Ako bi se u travničkom izbornom slučaju provelo vjerodostojno, logičko, pa i teološko tumačenje, jedno je jasno – čast načelnika pripada osobi koja je po osvojenom broju glasova zauzela drugo mjesto. Ali, evo, Sud BiH, poput Nikoletine Bursaća, kaže – ponovno na izbore.

Stari, iskusni ljudi, govore: teški su strani gospodari, a još teže njihove ohole sluge. Jer, kako vrijeme odmiče, strani gospodari sve više pokazuju svoju oholost, a sve manje poštovanja domicilnog stanovništva. A ne znaju, ne vide i ne čuju, ili u svojoj oholosti ne žele znati, čuti i vidjeti, da je prošlo vrijeme neukih ljudi i da u našoj zemlji ne živi mrka raja koja zatvorenih očiju srlja po ulicama svojih bespuća.

U priči Veletovci Ivo Andrić opisuje kako su stranci, do podno kule i utvrde, doveli starca Miloja da nagovori sina Stojana, odmetnutog hajduka, da se preda. U jednom času, nasuprot nagovoru i prisili, starac Miloje ispravio se u pasu, jednu ruku stavio na desno uho i na sav glas viknuo: “Ne predaj se živ, sine Stojane, ne predaj se nikako.”

Prethodni članakVITEZ: Održano županijsko natjecanje u modernim plesovima u organizaciji SPC “LDF”
Sljedeći članakOdržana Izvještajna skupština Udruge veterana 4. bojne VP Domovinskog rata HVO HB