Vitežanin Stjepan Perković, akademski slikar, nastanjen u Zagrebu nije čudo od čovjeka, već osoba koja je naučila i prihvatila cerebralnu paralizu koja ga nije zaustavila u ciljevima koje ostvaruje.
Razgovarala: Božica Ravlić | in-portal.hr
„Naša okolina je puna predrasuda, ali ne može se zato dopustiti vlastito izbjegavanje ili skrivanje od svijeta. Osobe sa invaliditetom nemaju samo svoja prava, koja se nažalost smanjuju ili se ne mogu ostvariti, nego te osobe ukoliko sudjeluju u društvu imaju i jednake obaveze uz poštovanje drugih kao i svi ostali.“
Stjepane, cerebralna paraliza odredila je Vaš životni put. Molim Vas, opišite svoja sjećanja na doba odrastanja – kako se obitelj nosila s teškoćama, Vi kao dječak, jeste li polazili redovnu osnovnu školu, kakav je bio odnos djece i okoline prema Vama.
Cerebralna paraliza je kalup u koji sam kao osoba utisnut i taj kalup je uvjetovao cijelo moje djetinjstvo. Ipak, tako ‘ukalupljen’ igrajući se sa drugom djecom nisam se na to obazirao, tada je nogomet bio glavna igra i uvijek sam bio u jednoj od ekipa. Usprkos odbijanju da me prime u ekipu, jer su mislili da će sa mnom biti slabiji, kad se dokažeš kao dobar igrač, onda ti biraš tko s tobom igra. Naravno da je bilo ruganja, i svega drugoga od strane djece, to je nekako uobičajeno za naše podneblje. Nisam mogao dopustiti da me to spriječi u pokušajima ostvarenja dječačkih želja i interesa. Na neki način sam lomio taj čvrsti tjelesni kalup i iz toga sam otkrivao mogućnosti koje se otvaraju u pokušaju nečega što u početku izgleda neizvedivo. To me očvrsnulo. U prvi razred osnovne škole sam krenuo u Vitezu, mom rodnom gradu, a dalje sam nastavio školu na Goljaku, u Zagrebu. Odvajanje od roditelja je bilo teško i meni i njima jednako, ali to je žrtva koja se tada morala podnijeti. Danas sam samostalan, znači ispalo je to odvajanje na kraju i dobro.
Kada ste shvatili i počeli koristiti noge za pisanje, a kasnije i slikanje?
Nisam odmah počeo koristiti noge, to je došlo nekako spontano. Igrajući se igračkama počeo sam razvijati sposobnost korištenja nogu. U osnovnoj školi na Goljaku sam prvo počeo pisati krišom na satu hrvatskog, jer sam mislio da je to pogrešno, da treba pisati rukom. Tada je to primijetila nastavnica hrvatskog jezika, i njenom podrškom sve se dalje razvijalo svojim tijekom. Slikanjem sam se u školi bavio kroz sate likovnoga, nisam tada mislio da ću se u životu time i profesionalno baviti. Sjećam se jedne prilike na jesenskom Velesajmu, gdje smo kao škola išli u razgledavanje sajma i tamo sam upoznao dva studenta likovne akademije koji su u jednom od paviljona slikali. Ja sam im se pridružio, pitajući ih mogu li sa njima slikati pa su mi dali papira i flomastere te sam crtao pored njih. To ipak nije utjecalo na moju sadašnju profesiju, bar ne svjesno. Mislio sam upisati Pravni fakultet i baviti se pravom. Počeo sam slikati nakon završene srednje škole u Dubravi. Bio je to ratni period. Umjetnik najbolje radi pod nekakvim pritiskom, kao što iz tube treba istisnuti boju, iz mene je krenula boja.
Završili ste COO Dubrava, koliko je upravo odvajanje od roditelja ostavilo trag na Vaš razvoj?
Osim teškoga trenutka, odvajanje od roditelja ima i svoju pozitivnu stranu, nazovimo je tako. Roditeljska pažnja prema nama koji smo s poteškoćama je potencirana mnogostruko više nego što je to prema djeci bez poteškoća i to je prirodna ljudska reakcija brige za svoje najbliže.
Ono što često ode preko granica pažnje i potrebe djece jest kada roditelji ne dopuštaju da se njihovo dijete s poteškoćama potrudi nešto svladati ili nadvladati kako bi samo postiglo određenu samostalnost. Roditelji intuitivno uskaču u tim trenutcima i svojom pomoći prekidaju pokušaje svoje djece da nadvladaju svoje prepreke. Tada toj djeci ne ostaje ništa drugo osim prepustiti se tome da im roditelji rješavaju sve što im treba, a znamo da tako ne može biti cijeli njihov život. Teško je tu napraviti pravi balans kako bi se stvorila što samostalnija osoba.
Uz slikanje pišete poeziju. Što za Vas znači umjetničko izražavanja?
Poezija je za mene trenutak, dah, bljesak koje sam lovio olovkom na papir oblikujući ih u riječ, a riječi onda izbrusio u neku misao, dojam, duhovno stanje. Za poeziju mi treba mir kako bih se upustio u njeno pisanje. Sada sam već duže vrijeme u svakodnevici užurbanosti, obaveza i buke gdje se poezija ne čuje, ali zato čitam između ostalog i poeziju, tako da i dalje zaronim u taj svijet. U slikanju je najbitnija boja, njom se bavim. Bez obzira na motiv ili temu sve mora proći kroz boju, ali to nije samo razlijevanje ili miješanje boja nego pronalaženje i postavljanje estetske vrijednosti boje. To znači da boja može sama po sebi imati smisao i označavati nešto u prikazu ili može u figurativnom smislu davati plastičnost kroz kontrast ili valeur. To je beskrajan razgovor između mene, sa kistom, kada napravim prvi potez i reakcija na boju koje me vode u stvaranju konačne slike. Slikanje i poezija su u stvaranju kao kada na žici balansiraš između održavanja ravnoteže i sljedećeg koraka; misao i spontanost pokušavam uskladiti. Smatram da na kraju ne treba uopće naglašavati način kojim slikam kao potpuno nebitan detalj u odnosu na rezultat, sliku.
Održavate likovne radionice za djecu, opišite njihove reakcije i pokušaj da slikaju kao Vi? Što im dajete kroz radionice, ali i Vaša dobit?
Likovne radionice sam počeo organizirati još tijekom studija, bio sam uključen u udrugu ‘Anđeli’ u Splitu od njena osnivanja te sam volontirao i organizirao likovne radionice s djecom uključenom u navedenu udrugu. Tada su u radionicu bila uključena djeca s tjelesnim i mentalnim teškoćama, ja sam s njima počeo slikati i oni su se uklopili sa mnom svaki na svoj način. Tako je to počelo. Uvidio sam kako dok slikam među djecom otvaram novi kanal kontakta s njima. Dok slikam djeca to promatraju, zanimljivo im je sve što radim dok slikam, od pripreme boja na paleti do samoga slikanja. Više ne razmišljaju o meni koji sam u kolicima i drugačiji u svemu, nego ih zanima što ću sljedeće učiniti, što će se novo vidjeti obojano na slici. Mnogi onda žele i sami probati slikati nogom, to im je kao neka nova igra. Tako se kod njih maknu sve barijere predrasuda koje se u tom periodu počinju stvarati. Na svakoj od tih radionica im podijelim čestitke i kalendare s motivima Božića i Uskrsa, koje slikam kao član Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama, te im tako pokazujem da od slikanja pokušavam živjeti. Iznenadio sam se da neka djeca nisu imala priliku prije se upoznati sa čestitkom – to je posljedica današnjih navika čestitanja blagdana elektroničkim putem. Kod tih malih ljudi mi je bitno rušiti predrasude, kod njih će to ostati kao neka klica iz koje, odrastajući, mogu razviti jednakost i toleranciju prema drugima i drugačijima. Nadam se tomu. Bitno je i to što djeca kroz moje slikanje nogom i umijeće koje vide i sami mogu razvijati svoju kreativnost za ono što ih zanima, ne samo slikanje, nego za bilo koje zanimanje. Za sve dobro dođe snalažljivost.
Kako je došlo do upisa na Slobodnu umjetničku akademiju?
Dugo sam želio upisati akademiju i iskrsnula je prilika u Splitu 2002. kada je objavljen upis. Predao sam mapu bez naglašavanja kako sam je nacrtao i prošla je pred komisijom, a tek kada smo imali crtanje kompozicije komisija je vidjela da crtam nogom. Nisu baš bili oduševljeni time, jer su mislili da ću im usporavati program nastave. Naravno da sam ih u tome razuvjerio svojim radom a sa svojim mentorom, profesorom Donaldom Hallom sam i danas u stalnom kontaktu. Moram još naglasiti kako ne bih uspio financijski izdržati studij od pet godina da nisam stipendist Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama.
Što biste istakli kao najveći uspjeh u svom životu?
Teško mi je naglašavati nešto kao najveći životni uspjeh kad živiš iz dana u dan i svakim danom se događa nešto novo, drugačije od prethodnoga. Prvo, puno sam izlagao, čak i u Parizu i New Yorku, sada vodim likovne radionice iz kojih dobivam velike pozitivne reakcije od tih malih ljudi, živim sa suprugom Kristinom, koja mi je potpora u svemu, a nadam se i ja njoj. Nabrajam ovako, jer zapravo sve je to određeni životni uspjeh, a najveći jest živjeti svoj život sa svim uspjesima i neuspjesima, problemima i njihovim rješavanjima.
Kako danas živite, provodite vrijeme, koji su Vaši prioriteti?
Danas živim s Kristinom u Zagrebu, gradu koji me je kroz djetinjstvo formirao, donekle odgojio. Imam atelje s puno svjetla pa osjetim i boju intenzivnije nego prije. Većinom slikam, balansiram na žici. Kada imamo priliku, damo si put pod noge, s autom smo prešli dosta Europe. Koristimo Schengen prije postavljanja bodljikave žice. Ljeti smo u Primoštenu, jer kako sam primoštenski zet, koristim blagodati toga podneblja, sunce, more, ulje i vino.
Mislite li da ste Vi apsolutan gospodar svoje dijagnoze? Poruka osobama koje se distanciraju od svijeta, obeshrabrene invaliditetom s kojim žive.
Razbijam kalup dijagnoze mada me ona neizbježno obilježava. Gospodarenje dijagnozom zapravo bih preformulirao u usklađivanje sa svojim stanjem, ne može je se maknuti, ona je dio nas, ali isto tako se neke mogućnosti mogu ostvariti unatoč blokadi tijela ili razuma, mogu se ostvariti postignuća koja će utjecati na vlastitu samostalnost, a time i na samopouzdanje da se opet nešto pokuša unatoč neizvjesnom rezultatu. Naša okolina je puna predrasuda, ali ne može se zato dopustiti vlastito izbjegavanje ili skrivanje od svijeta. Isto tako, osobe sa invaliditetom nemaju samo svoja prava, koja se nažalost smanjuju ili se ne mogu ostvariti, nego te osobe ukoliko sudjeluju u društvu imaju i jednake obaveze uz poštovanje drugih kao i svi ostali. To se danas rijetko spominje, ali ukoliko želimo jednakost u društvu, onda ne možemo samo gledati na svoja prava, imamo jednako tako i obaveze prema društvu u kojem živimo.
