Slavica Josipović: Hrvati u BiH očekuju veliku koaliciju za lokalne izbore

altČesto se mogu čuti komentari kako hrvatski zastupnici u višim tijelima zakonodavne vlasti „prespavaju” mandat jer njihovih pitanja, prijedloga, polemičkih istupa u, recimo, Zastupničkom domu Parlamenta F BiH jednostavno nema. Ili ih uopće ne registriraju i javnosti ne prezentiraju bošnjački mediji. A hrvatskih, na žalost, i nema.

No, ovih je dana u javnost je procurila vijest o navodno žestokom i argumentiranom istupu zastupnice u Zastupničkom domu Parlamenta F BiH, Slavice Josipović, na II tematskoj sjednici na kojoj se raspravljalo o stanju raseljenih osoba i povratnika u F BiH, iskazanim potrebama i mjerama federalnog Ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica.

„Prije svega želim odlučno demantirati zločeste tvrdnje o našem „spavanju” tijekom mandata u Zastupničkom domu Parlamenta F BiH. Istina je, takav se dojam i može steći prateći bošnjačke medije koji naše istupe, sudjelovanje u radu Parlamenta uopće i ne registriraju i ne prezentiraju javnosti. Na žalost, tu sam ja i moje kolege i kolegice, hrvatski zastupnici, potpuno nemoćni. Međutim, mi se ne damo i ne predajemo se”, poručuje zastupnica Josipović, jedna od najistaknutijih i najdugovječnijih političarki s područja srednje Bosne.

Što ste govorili i s kojim ste argumentima istupili na toj II tematskoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta F BiH, što je to bilo intrigantno pa sada pobuđuje interes građana koji su bili uskraćeni za potpunu informaciju?

Govorila sam u svojstvu predsjednice Kluba HDZ-a 1990. naglašavajući u početku istupa kako se u službenim raspravama a i neformalnim razgovorima, u medijima, govori i potencira pitanje povratka Bošnjaka u Istočnu Bosnu, u Srebrenicu, u posljednje vrijeme o povratku Srba u Federaciju, daleko manje o povratku Hrvata u Posavinu, dok se pitanje povratak Hrvata u srednju bosnu potpuno zanemaruje, prešućuje. A to u najmanju ruku nije korektno. Reagirala sam dokumentima i argumentima koji nedvojbeno govore kako je tijekom rata više od polovice Hrvata iz srednje Bosne iseljeno, izbjeglo i raseljeno, ako to nisu (pre)blage riječi jer je, to je bar jasno, većina njih prognano i opljačkano. Naravno, isti je slučaj i sa, recimo, Hrvatima Sarajeva, Vareša, Konjica, Jablanice…! A na to ne možemo i ne smijemo šutjeti i skrštenih ruku pratiti kako se notorne činjenice prešućuju na svim razinama struktura vlasti, u Parlamentu, pa čak i u dijelu međunardne zajednice koji se ovom problematikom, na ovaj ili onaj način, bavi. Tu prije svega mislim na povratak Hrvata u područje srednje Bosne, u Sarajevo, Vareš, Konjic…, koji je, sa žaljenjem treba konstatirati, potpuno zaustavljen.

Koje ste to dokumente i podatke iznijeli?

U BiH je po popisu stanovništva 1991. bilo oko 750 tisuća Hrvata (17,3 %), a sada ih u BiH živi nešto preko 400 tisuća. A kakav je povratak Hrvata bio, kako je tekao i do kuda je došao najbolje se može vidjeti i pokazati podacima o povratku u neke općine srednje Bosne, te u Vareš, Konjic, Sarajevo…! A ti podaci su katastrofalni, optužujući. U Sarajevu živi manje od polovice predratnog broja Hrvata, u Varešu 3 od predratnih 9 tisuća, u Kaknju 3 od više od 16 tisuća, u Bugojnu 6 od 16, u Dobretićima 400 od predratnih 4.700, u Konjicu 3 od 10,5, u Travniku 11-12 od predratnih 25 tisuća i da dalje ne nabrajam. Pa zar ovakve brojke i postoci povratnika nisu za jednu temeljitu analizu, zar nije pljuska mnogima koji su u tim sramnim i opasnim opstrukcijama povratka Hrvata sudjelovali? A očito je da nije! No, treba reći i naglasiti da je povratak Bošnjaka u srednju Bosnu, u općine koje je za vrijeme rata kontrolirao HVO, u Vitez, Novi Travnik, Busovaču, Kiseljak… odakle su Bošnjaci prognani, već odavno završen.

Kada je i od koga zaustavljen, opstruiran, povratak Hrvata u srednju Bosnu?

Nakon završetka rata, kada je želja za povratkom bila najjača, počele su opstrukcije na sve moguće načine. Naime, povratak je zaustavljan nepostojanjem ni one elementarne osobne i materijalne sigurnosti, neravnopravnom zapošljavanju na štetu Hrvat, raspodjelom donacija za obnovu, ne pokretanje procesa osude ratnih zločina, pojedinačnih i masovnih počinjenih nad Hrvatima u Bugojnu, Travniku, Vitezu, Zenici, Kaknju…, pa onda i ubojstvima povratnika i hrvatskih policajaca. Zaustavljanju povratka Hrvata u velikoj mjeri doprinio je i visoki predstavnik Volfgan Petrich amandmanima kojim je ukinuo paritetne županije, te sprječavanjem i opstruiranjem preustroja Travnika po načelima Mostara. Uz sve to bilo je i više projekata međunarodne zajednice kao što su”pilot projekti”, „otvoreni gradovi”, „manjinski povratci”, koji su bili, samo i jedino, u službi povratka Bošnjaka.

Govorili ste i o tzv. projektu „Dvije škole pod jednim krovom?

To je u potpunosti projekt međunarodne zajednice, a cilj je bio omogučiti djeci povratnika Bošnjaka da nastavu pohađaju po bošnjačkom nastavnom planu i programu i na bosanskom jeziku. I u tom projektu ne bi bilo ništa loše da je to isto omogućeno djeci hrvatskih povratnika u, recimo, Bugojnu, Sarajevu, Kaknju, Zenici, Varešu, Konjicu…, a nije. I sada se za problem projekta „Dvije škole pod jednim krovom” okrivljuju Hrvati, a takvih problema, treba i to naglasiti, nema u mjestima s bošnjačjkom večinom. Jer, u tim mjestima hrvatska su djeca od prvoga dana imali na raspolaganju izbor: škola s bošnjačkim nastavnim planom i programom i s bosanskim jezikom, ili pak selidba (novo iseljavanje). Jer, da su se i u tim mjestima također organizirale „Dvije škole pod jednim krovom”, povratak Hrvata bi bio neusporedivo veći i masovniji. Ali to, očito je, nije bio cilj. Naprotiv!

Navodili ste i neke druge razloge koji su doprinijeli usporavanju i zaustavljanju povratka Hrvata.

Naravno, duga je niska tih raznoraznih, ali učinkovitih, opstrukcija, kao što su oštećivanje crkava, grobaljskih kapelica, uništavanje ili oštećivanje na stotina pa i tisuće nadgrobnih spomenika, vrijeđanje, prijetnje, premlaćivanje povratnika, vrijeđanje i napadanje vjerskih službenika…! Nije se poštovala ni odluka Ustavnog suda o zapošljavanju, po nacionalnom ključu, sukladno popisu stanovništva iz 1991. u organima uprave i javnim poduzećima. Po toj odluci, da se poštovala, a još uvijek se ne poštuje, recimo u Sarajevo ili Zenicu i povratak Hrvata bi bio sigurno masovniji. A tamo gdje su, po tom osnovu, oštećeni Bošnjaci, problem se diže na sva medijska zvona. A mi Hrvati, na žalost, svojih medija skoro da i nemamo.

Često se može čuti da je i hrvatska politika poticala iseljavanje Hrvata iz BiH?

Istina je, to nam se spočitava, čak i u Parlamentu. A odgovor je jasan i nedvosmislen: Hrvate, recimo, iz srednje Bosne iselilo je nasilje, jad, pljačke, stradanja, progoni, logori, ubojstva, pojedinačni i masovni zločini. Jer, ako je hrvatska politika u BiH i iz Hrvatske sudjelovala u iseljavanju Hrvata s područja srednje Bosne, a zna se da nije, postavlja se pitanje tko je onda, i zašto, uništio, opljačkao, zapalio… više od 20 tisuća hrvatskih stambenih objekata i toliko gospodarskih, samo na području srednje Bosne. Tko je uništavao njihove sakralne objekte, nadgrobne spomenike…? Odgovora na ova pitanja jednostavno nema, bar kada je bošnjačka strana u pitanju.

Ima li kod Hrvata još uvijek volje za povratkom?

Ima, itekako i taj broj uopće nije zanemariv i bude li prilike, mnogi bi se vratili u Bugojno, Travnik, Zenicu, Kakanj, Konjic…! Želim ovom prilikom naglasiti, da ne ispadne sve potpuno crno, deprimirajuće za prognane i iseljene i raseljene, da mi se ne pripiše tendencioznost, reći ću da ima i pozitivnih vjetrova. Naime, želim ukazati na potez ministra za ljudska prava i izbjeglice, Adila Osmanovića, i na natječaj koji je upućen svim općinama, a na koji se mogu javiti sve raseljeni, izbjegle i prognane osobe i kandidirati za sredstva namijenjena za obnovu stambenih i infrastrukturnih objekata. Na realizaciji, na prijavljivanju zainteresiranih na ovaj natječaj, moramo raditi i maksimalno se angažirati, kako bi zainteresirani imali pravo na donacije. Moramo se svi angažirati na pronalaženju zaposlenja tim ljudima kako bi mogli ostati i opstati na svojim ognjištima odakle su, ne svojom voljom, morali otići prije 18 ili 20 godina. Moramo sve pokušati kako bi bar spasili ono što se još uvijek može spasiti.

Mogu li uspješni lokali izbori biti dobra poruka mogućim hrvatskim povratnicima?

Apsolutno, odlučan i zajednički nastup, prije svega dva HDZ-a, a onda i drugih stranaka HNS bila bi jasna poruka za bolje i sigurnije sutra svih građana hrvatske nacionalnosti pa tako i novih povratnika. Dogovorit ćemo se, bar ja tako želim i na tomu ću se maksimalno angažirati, i u to vjerujem. Prije svega tu mislim na dogovor o jednom, zajedničkom kandidatu za općinskog načelnika u svim srednjobosanskim općinama. Jer, to je temelj dogovora, suradnje, razumijevanja…, to, uostalom, od nas traže i očekuju građani, naši birači. To bi bila prava odluka, ujedno i poruka, svima koji ovdje žive i onima koji još uvijek planiranju i sanjaju povratak na svoje. Jer, samo „svoj na svome” može biti sretan i zadovoljan čovjek.

Jesu li takva razmišljanja i partnerske strane. Kakva je vaša suradnje s kolegicom iz HDZ-a BiH, Lidijom Bradarom.

Imamo korektnu suradnju, razumijevanje i tu nema ništa sporno, ali je vrijeme sve to i dodatno intezivirati. Interesi su nam isti, pogledi na stanje i situaciju u kojoj se nalazimo također, pa i ne očekujem bilo kakve ozbiljnije probleme u našem dogovaranju i zajedničkom nastupu na predstojećim lokalnim izborima. A ovom ću prilikom reći,otkriti i jednu svoju želju kada je u pitanju izbor općinskih načelnika. Naime, željela bi, ako je to ikako moguće, dogovoriti se da kandidat za načelnika općine bude kandidat svih Hrvata, a ne kandidat stranke. Nikomu ne bi trebalo smetati ako, recimo, član HDZ-a BiH predložen za načelnika u nekoj općini tretiramo kao kandidata Hrvata u toj općini. Uvjerena sam da bi to naišlo na opće odobravanje. A u takvoj situaciji možemo očekivati i veći odziv birača i veće povjerenje u nas koji se bavimo politikom.

Zvonimir Čilić / VLM