Sjećanja, uspomene, emocije

Naš dugogodišnji suradnik, novinar i publicist, Zvonimir Čilić, rođen je u Vitezu, a otac Marijan, žrtva partizanskih zločina označenih imenima – „Križni put“ ili „Blajburg“, u Međugorju. Uz oca Marijana, koji je pred Drugi svjetski rat bio zapovjednik žandarmerije, u ratu zapovjednik obrane Viteza, žrtve ovih partizanskih zločina u svibnju 1945. godine, još je šestoro njegovih bliskih rođaka koji su u „Hudoj jami“, Kočevskom rogu“, „Teznom“… ili tko zna u kojoj od stotine jama, u Sloveniji, Hrvatskoj…, živote okončali. 

Međugorski korijeni ga silno, emotivno vežu pa kaže kako uvijek u ovom svetištu „treperi“, emocije ne može obuzdati. Naviru mu, kaže, sjećanja na ljetne školske raspuste provedene u tada nevjerojatno siromašnom Međugorju, rodnom selu svoga pokojnog oca. I sjećanja i uspomene iz tog vremena su ipak lijepe, ljeta na (pre)vrućem kamenjaru, uspinjanje na Križevac, odlazak sa stricem Jozom  na svete  mise, na „podbiranje“ i „nizanje“ duhana, na smokve „lopinđe“, na vodu zlata vrijednu po koju se išlo u ranu zoru i nekoliko kilometara daleko, kada, pri kraju ljeta, vode u čatrnjama nestane…  Unatoč siromaštvu, nestašici svega i svačega, tamo u „toj zabiti“ do koje je Zvonimir stizao „čirom“ Vitez – Lašva – Sarajevo –  Šurmanci (desetak kilometara južno od Mostara) gdje ga je od  poznanika Hercegovaca, strojovođe i šefa službenih kola preuzimao stric Jozo i na magaretu, kozjim stazama dugim nekoliko kilometara dovodio u očevo rodno selo Međugorje. I tu je, „od prve“, kaže, naučio gangu čije riječi, dijelom, i sada pamti – „Mi kolege Čilići i Šege, a Vasilji vazda bili…“. A to mu je pričala i pokojna majka Ankica kako je Marijan i u Vitezu znao zasvirati  i zapjevati uz zvuke gusala – „Gusle moje ne ostale puste, ne zapale u dušmanske ruke…“. Na žalost, gusle su „ostale puste“, bez svog vlasnika, pale su u dušmanske (partizanske) ruke. Tu, u Međugorju, od stričeva i druge rodbine, kao i u Vitezu od bake Lucije, iz kreševske obitelji Tvrtkovića i majke Ankice, imao je „sate“ bogoljublja i domoljublja koje mu je zauvijek  ostalo i nikada mu ga nije ponestajalo…

I tamo, kaže naš suradnik Zvonimir, uvijek rado pođe i dođe, sretne se sa svojim rodom, uspomene su i sada lijepe, najljepše… Pohodi međugorsko groblje, na vječna počivališta bliske rodbine pali svijeće, moli se za njihove duše, sa sjećanjem na svog pokojnog oca, ispovjedi se, prisustvuje svetoj misi u crkvi sv. Jakova u čijim je kamenim temeljima izgrađenim prije Drugog svjetskog rata, s rođacima i djecom susjeda, s Čilićima, Šegama, Bencunima , Vasiljima… igrao lopte (krpenjače) i drugih igara bez ikakvih igračaka… Kaže nam, stričevi su mu govorili da je dio zemlje na kojemu je izgrađena crkva dar i njegovog djeda Jure, što ga i dodatno raduje, emotivno veže za ovaj lijepi i sada preporođeni kraj

Tako je bilo i pred ovaj Uskrs i iz Međugorja se vrati kući u svoj Vitez, otišao na groblje u Kruščicu , „prenio pozdrave“ svom ocu Marijanu (iako tu nije pokopan, za posmrtne ostatke nikada se nije saznalo) od njegovih  mrtvih i živih iz Međugorja…, pa kaže kako mu je cijeli život nedostajao otac kojega se i ne sjeća. A kako je djed Marijan nedostajao i njegovim kćerkama, mlađa Đurđica, sada profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u studentskim danima (2000. godine) izdala je zbirku pjesama „Mapa srca“ u kojoj je jedna pjesma posvećena djedu kojega nikada i nije imala.

D J E D (1904. – 1945.)

Od njega baštinim
međugorsko prezime
daleke vinograde
neutaživo domoljublje
i jedan stari dalekozor
kroz koji mi pogled seže
sve do bleiburških polja.

Da se vratio, da mi je stigao biti djedom
prijateljevali bismo, voljeli se.

Danas ga i tako više ne bi bilo,
umro bi, ako ni od čeg, onda od starosti
i sad bi mi silno nedostajao.

A ovako mi nedostaje čak i uspomena na njega.

Prethodni članakNK Vitez: Borit ćemo se i dati sve od sebe
Sljedeći članakVikend akcija u Globo Luxu!