Romanom “Fafarikul” Đurđice Čilić hrvatska je književnost dobila snažno djelo

Đurđica Čilić poznata je polonistica, doktorica znanosti i zaposlenica zagrebačkog Filozofskog fakulteta na Katedri za poljski jezik i književnost. Objavljuje znanstvene radove, uređuje knjige i zbornike, prevodi i prilično redovito obrezuje svoj literarno-imaginarni vrt na facebooku. Disput joj je u biblioteci Žive slike pod uredničkom paskom Josipa Pandurića objavio proznu knjigu “Fafarikul”.

Denis Derk/ Vecernji.hr

Fafarikul je vrsta brijesta koja, zanimljivo, u našim krajevima ima skoro pa bezbroj naziva. Poznat je po raskošnoj krošnji, moćnom korijenju, a ima i plod za kojeg neki niti ne znaju da je ukusan i jestiv. U našim krajevima vrlo često se ispod orijaškog fafarikula smjestila gostionica, konoba, kafana, oštarija…, pa se fafarikul, drvo dugog vijeka kojemu se nikuda ne žuri naslušao raznih priča i pričica, sa i bez priloga, a može i bez PDV-a, u gotovini.

I fafarikul Đurđice Čilić prepun je priča, baš kao ‘šipak pun koštica’, kako je to nekada pjevala Zdenka Vučković uz Ivu Robića. Te su priče vrlo često duboko intimne pa su me vrlo često podsjetile i na onu prelijepu međimursku popijevku “Dej mi, Bože, joči sokolove” koju je svojedobno uskrsnula Dunja Knebl, a u kojoj se nalazi i stih “ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica”.

Čitavu je ovu raskošnu proznu tvorevinu ukusno išaranu poezijom (i pjesnicima, napose onim poljskim) Đurđica Čilić doslovno prešvercala preko državnih, nacionalnih, vjerskih, jezičnih i ideoloških granica. U ovom krajnje poetičnom romanu, jer “Fafariku” za mene i jest roman, a ne tek niska bravuroznih humanističkih impresija ili zbirka kratkih proznih biografskih i dnevničkih zapisa, opisana je čitava jedna epoha. Epoha koja je prelomila dva čudovišno čudna stoljeća.

Za Đurđicu Čilić ta se epoha svedena na jednu ljudsku sudbinu rasplamsala još u viteškom pitomom i maglovitom kraju, u vrijeme kada je većina ljudi živjela u nekoj gotovo pa socijalnoj hibernaciji, odgajana na knjigama kao što je to bila slikovnica (ili preciznije kolonijalna balada) Branka Čopića “Lalaj Bao“.

Osobno ne poznajem autoricu i ne znam baš ništa o njenom životu. Nemam izvanliterarni ključ kojim bi otključao njen veličanstveni roman prvijenac i taj mi ključ uopće i nije potreban za uživanje u tekstu. Ali iz njenog elegantnog i fragilnog proznog tkanja koje je pretvorila u uzbudljivi roman s brojnim autentičnim likovima mogao sam prepoznati i spoznati dileme koje progone sve one generacije rođene šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na prostoru koji je u to doba odisao nekom upravo pa franjevačkom jednostavnošću i izvornošću.

Na prostoru koji tada još nije niti slutio da slijede stari, nepogašeni križarski ratovi koji su snagu jačega i beskrupuloznijeg pretvorili u svakodnevnu posvećenu hostiju. Nevjerojatna je snaga onih dijelova knjige u kojima se iz prve ruke opisuje nedavni rat koji je osobito podmuklo djelovao na trusnom, višenacionalnom i višesloženom bosanskom tlu.

Baš kao što su snažne i zagrebačke epizode iz, primjerice, podstanarskog života, ali i sjećanje na djetinjstvo, roditelje, bake i djedove, prve stvarne ili izmaštane ljubavi, prijateljske izdaje, kratkotrajne, ali zato intenzivne seksualne veze… Veliki dio knjige posvećen je i autoričinoj ljubavi prema Poljskoj i poljskoj kulturi, iako ni ta ljubav nema zavezane oči i nije bezuvjetna, ali će ovoj knjizi zasigurno otvoriti i vrata poljskog prijevoda.

Romanom “Fafarikul” hrvatska je književnost dobila snažno djelo, kakvo zasigurno nije bilo lako podastrijeti nehomogenoj čitateljskoj masi. Ali, autorica je bila hrabra i njen glas nakon ove knjige niše nije moguće utišati. On je čvrsto ugrađen u memoriju vremena koje, čini se, još nije prošlo i još ubire svoje usputne, a vrlo često i nenamjerne žrtve raspršene po cijeloj zemaljskoj kugli.

Lik pripovjedačice iz ovog moćnog romana jedan je od najživotnijih i najbolje opisanih u novijoj hrvatskoj književnosti. Siguran sam da će mnoge privući čitanju i to ne samo “Fafarikula”, nego i drugih djela (i autora) koji su izdašno spominjani u ovom romanesknom brevijaru u kojem će mnogi pronaći ne samo utjehu, nego i nadu.

Prethodni članakSvako angažiranje otpuštenih osoba za rad “na crno” bit će sankcionirano
Sljedeći članakOblačno vrijeme sa kišom