Razočaranost i rezignacija nakon presude u Haagu

Muk, tuga, šok, nevjerica, jed i jad vladaju među Hrvatima Lašvanske doline, nakon jučerašnje sramotne presude u Haagu, koji su nedvojbeno i najveće žrtve u prošlome ratu. Na žalost njihova strašna stradanja – progoni, zločini, pljačke, potpuna vojna blokada koja je trajala 316 dana uz nemilosrdne, stalne napade osmostruko brojnijih i bolje naoružanih muslimanskih snaga u čijim su se redovima borili i krvoločni mudžahedini, nitko ni ne „haje“, nitko o njima, posebno ne Haaški sud, ne govori, niti je „govorio“ – podizao optužnice, sudio…

Tko je sve te strašne zločine, nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini činio i učinio? Tko je prognao 17 – 18 tisuća Hrvata Travnika, 5 tisuća Hrvata NovogTravnika, nekoliko tisuća Hrvata Busovače… Tko je prognao 15 tisuća Hrvata Zenice i isto toliko iz Kaknja, Bugojna…, da dalje ne nabrajamo. Tko je počinio stravične zločine u Maljinama (37 strijeljanih zarobljenih vojnika, ranjenika i civila 8. lipnja 1993. godine), tko je opustošio materijalno i ljudski travničke župe Guču Goru i Brajkoviće (zločini u Čuklama, Grahovčićima, Orašcu…), u kojima je prije rata živjelo oko 9 tisuća Hrvata a sada ih živi tek oko 1.500, uglavnom starije dobi. Što je sa ubojstvom osmero viteških mališana (10. lipnja 1993.) sa zločinima muslimanske vojske u Zabilju (5. rujna 1993. godine i ubojstvo 14 zarobljenih nenaoružanih pripadnika radnoga voda HVO-a) u Križančevu Selu (22. prosinca 1993. godine – 64 poginula i ubijena vojnika, zarobljenika i civila), u Buhinim Kućama (9. siječnja 1994. god , 27 ubijenih, zarobljenih vojnika i civila.)…

Tko je srušio ili zapalio 20 tisuća obiteljskih kuća  prognani Hrvata s područja srednje Bosne… Što vrijedi nabrajati, gluhom govoriti, slijepom pokazivati, misleći, prije svega, na Haaški sud, koji se  na sve to ni obazirao nije. S druge pak strane tzv. „Udruženi zločinački pothvat“ čelništva HR – HB i drakonske kazne u koje je sada, po pravomoćnoj presudi, „uvučena“ i Hrvatska.

„Pravdo, gdje si, ima li te…“, vapaji su Hrvata s područja Lašvanske doline i susjednih srednjobosanskih općina. Odgovor je – Nema je, bar za Hrvate u Bosni i Hercegovini. No, ne treba smetnuti s uma da je, sada, nakon zadnje „časne“ presude „časnih“ sudaca Međunarodnog suda (kako to gordo zvuči) procesuiran kompletan vojni i politički vrh Hrvata u BiH, suđen i osuđen. A počelo je  tako daleke 1996. kada su, kao na tekućoj vrpci stizale u Vitez i Busovaču optužnice haškoga suda- zapovjedniku Zbornoga područja „Vitez“, generalu Tihomiru Blaškiću, nešto kasnije političkih struktura Hrvata srednje Bosne, Dariju Kordiću, zapovjedniku „Viteške“ brigade HVO-a, Pukovniku Mariu Čerkezu, načelniku općine Vitez, Ivici Šantiću, visokom dužnosniku HDZ-a Peri Skopljaku i još 12-torici političkih i vojni niže pozicioniranih Hrvata iz ove dvije općine. Procesuiranje Hrvata bilo je sustavno, kontinuirano, da bi, evo, stigli do ovog 29. studenog 2017. i sramnih presuda hrvatskoj šestorki na čelu s Jadrankom Prlićem, uz potvrdu prvostupanjskog tročlanog sudbenog vijeća, usprkos izdvojenom mišljenju suca Jeana-Clauda Antonettija.

Na žalost, to je, u sudnici, prouzročilo i tragediju časnog čovjeka, generala Slobodana Praljka koji je, po svemu sudeći, silno pogođen nepravdom Suda – dva sudbena vijeća, prvostupanjskog i drugostupanjskog, podigao ruku na sebe. E sada je pitanje, postavljaju ga Hrvati Viteza s kojim smo razgovarali neposredno nakon tragedije i sudnici, Slavica Josipović, čiji je muž 12 godina proveo u haškom  i u dva španjolska kazamata, a da nitko živ ne zna zašto je suđen, Zoran, Mirjan, i Vlatko Kupreškić koji su u Haagu proveli 1478 dana i onda pušteni kući oslobođenih svih optužbi…, imaju li ti suci obraz, dušu, obitelji, vjeruju li u Boga…? A odgovori su, naravno, jednoznačni. To su bezdušni ljudi, poslušnici, dobro plaćeni, jer da nisu ne bi donosili interesne, političke… presude, nego bi u Haagu sudili i kazne izricali sukladno argumentima, pravdi i pravici…

Rat, stradanja Hrvata srednje Bosne u ratu i poraću, pa i u ovo aktualno vrijeme, potpisnik ovih redaka prati u svojstvu novinara, dragovoljca Domovinskoga rata, člana zapovjedništva „Viteške“ HVO brigade, haški svjedok…, od prvih podignutih optužnica protiv Hrvata i prvih presuda, ukazivao je, desetinama novinarskih članaka, izviješća na radiopostajama…, da je Haaški sud prljava politička a nikako časna pravosudna institucija najvišega ranga, čedo UN-a, ili je bolje reći onih međunarodnih snaga koje „vedre i oblače u mnogo čemu, na žalost i „pravdom“ Međunarodnog suda u Haagu.

Treba kazati da zainteresiranosti i angažiranosti hrvatske države, kada je Haaški sud u pitanju i Hrvati iz BiH u njemu,  baš i nije bilo. Također, ne treba i ne smije se zaboraviti ni ulogu koju su u optužnicama, sudskim procesima i osudama imali i visoki hrvatski  dužnosnici, Vesna Pusić, Stipe Mesić, odvjetnik Ante Nobilo…

Prethodni članakOdržana 21. sjednica ŽO HDZ BIH ŽSB
Sljedeći članakBh. vlasti prilikom zapošljavanja traže dokumente, čime krše privatnost