Putopis Nenada Rajića: Ekspedicija Elbrus 2019 – uspon na vrh 5642 mnv

E došao je i taj dan, uspon na Krov Europe, Elbrus, visok veeeeelikih 5642 metra.
Ustajemo u pola dva, sve smo već spremili, posložili, samo se oblačimo po ustaljenom redoslijedu, čarape jedne, čarape druge, gaće, hlaće jedne, hlaće druge, kratka majica, duga majica jedna, duga majica druga, flis, jakna goretek jedna, pa ćemo vidjeti dalje. Čak i kapu oblačimo, navlačimo kapuljaču i očale. Rukavice zadnje, netko samo jedne, deblje, netko dvoje.

Još uzimamo skije i izlazimo vani, dogovor je u 2h da nas ratrak doveze do Pastukhovih (Pastirskih) stijena, iako bi mi mogli to sve odraditi sa skijma,a dosta je ledeno pa će nam oduzeti dosta snage prvih 500 m uspona zbog klizanja skija. Puno je to lakše samo sa cipelama i derezama, ipak se nosi 6-7 kg više opreme. Ali, mi to hoćemo, mi to želimo. Ipak ratrak malo kasni, mogli smo još odspavati malo, žalimo se, iako baš i nisam skoro ništa spavao, valjda od uzbuđenja, kao i pred svaku ekskurziju 🙂 .

Penjemo se na ratrak, već je gore 7-8 ljudi, skije nam prave problem, rančevi su po podu. Pošto je velika strmina, svi smo se nagurali jedan na drugog, ali ne smeta. Prolazimo ekipe koje grabe uvis puževim korakom, korak po korak, onako kao da im je mrsko. A tako i treba. Vičem Draganu ‘vidi kako se pate’, ali me on ne čuje, jer se i on pati da se zadrži na ratraku. Ipak mi je drago što smo uzeli ratrak, košta nas po 5000 R svakog, oko 70-tak EUR-a, ipak smo mi ovu visinu dva puta pregazili i što kaže moj prijatelj crnogorac Milan Radović (nažalost poginuo ovih dana) ‘nismo joj ostali dužni’. Izlazimo na prvoj stanici iznad Pastukhovih stijena, cca 4700, a ratrak nastavlja dalje. Pitam ‘Dokle?’, kažu do 5000 m. A što i mi ne uzešmo to, ali neka, dobra je ova strmima do 5000, nešto treba i popeti, iako baš nisam siguran da li smo pogriješili. Stavljamo dereze i laganini, noć je, vjetar puše jako, ali konstantno, negdje je oko -20C sa vjetrom. Dok se ne zagrijemo nije baš ugodno.

Iznad 5050 m za skije je dosta strmo i ledeno dok se ne dođe do traverze, pravimo veće serpentine, a hodači taj dio lako savlađuju. Ipak se hvatamo traverze prema sedlu između dva vrha Elbrusa, nije prestrmo, ski dereze drže u tvrdom snijegu. Polako se iza nas rudi, izlazi sunce. Grabimo lagano, nije teško, kažem Draganu ‘Bit će lakše kada svane’, obzirom da je baš dobro ucicio minus, uz jak vjetar. Mislim da tu ima bar -25 C. Ali nije to još previše, dobro smo se obukli, može se. Sreća je da puše u leđa. Polako postaje manja strmina, a i sunce se pomalja na vrhu Zapadnog Elbrusa prema kojem idemo. Svanjava, odmah je lakše, ljepše, može se i uživati u jednoličnim obrisima vrhova iznad nas, doline ispod nas, a i obrisi Kavkaza su sada vidljivi lijevo od nas. Iza Kavkaza, negdje u Gruziji, sijeva, veoma često. Neće valjda ovamo. Napredujemo lagano jednoličnim usponom, a kako se sunce diže iznad Istočnog Elbrusa, tako se i u daljini prema Kavkazu, na oblacima ukazuje sjena Elbrusa, piramida duga stotinama kilometara. Podsjeća me to na moćnu sjenu Everesta koju su snimali neki alpinisti, pa mi nekako srce zatreptalo od sreće da i ja nešto tako doživim, istina na manjim visinama, ali i ovo je ipak neki gorostas, kraljevski vrh, Krov Europe. 

Kako se penjemo i mi i sunce, tako i sve više vidimo osunčanu padinu Zapadnog Elbrusa, a kako malo staza ide nadesno, tako i ulazimo u područje sedla između dva gorostasna vrha. Iznad sedla, lijevo puno penjača, kolone. Grupirali se. To je ta zadnja strmina iznad sedla koju još treba popeti do zaravni prema vrhu. Izgleda strmo, hoćemo li moći skijama. Vjetar i dalje jak, dosadan, samo bez veze fijuče i kvari tišinu i mir ovog nebeskog, prekrasnog mjesta. Napredujemo i dalje istom brzinom, kao da se i malo spuštamo prema sedlu. Iza nas ostaju penjači pješaci, mislio sam da će nas stići, ali izgleda da držimo dobar tempo, iako su skije sve teže na nogama, ili to samo čini umor i nedostatak kisika. Negdje smo na oko 5400 m, ali ne osjećam probleme sa disanjem, samo povremeno zastajemo da dođemo do zraka na kraćim strmijim dionicama. Stalno zastajkujem da fotografiram ovu ljepotu, da snimim videa koja će i ostalim našim prijateljima dočarati svu veličanstvenost ovog uspona. Pa onda trči za Draganom koji laganini šiba uvis, a zbog hladnoće i ne vadi mobitel da slika. Ja sreća koristim debele rukavice sa kojima mogu slikati i snimati sa foto aparatom bez skidanja rukavica.

Kako sunce izlazi tako je i sve veći osunčani dio Zapadnog Elbrusa kojem težimo. Pravimo sitne korake pri usponu, jer se onda manje umaramo, a svakim korakom zalazimo sve dublje u sedlo između vrhova. Pored puta su zastavice koje obilježavaju put, iako se čini da tu ne bi trebalo biti problema sa snalaženjem. Ali, očito tu bude magla tj. oblaci i nisu bespotrebno postavljene, što ćemo i saznati u povratku. 
Put lagano skreće desno, iznad proviruje neki vrh, nismo sigurni da je Zapadni Elbrus, te se pojavljuje i završna strmina uspona. Na njoj je puno penjača, grupirani su, klize lagano uzbrdo. E hoćemo li mi to moći popeti skijama, pitanje se nameće. Po sredini padine ide linija sunca. Valjda će na suncu biti malo toplije, ugodnije. Kako napredujemo dalje ukazuje se i sedlo između dva vrha, prema pričama tu je visina već 5400 m, što je jedan prekrasan podatak, tj. znači da još nema puno do vrha, nekih 250 m, što je sitnica u normalnim uvjetima, ali ovdje nisu normalni uvjeti, ovdje je polovica zasičenosti kisika i polovica normalnog tlaka, što i te kako utiče na naše fizičke mogućnosti i povećava utrošak energije za savladavanje ove visinske razlike. Zato i nastaje gužva na završnom usponu kako vidimo, zmija penjača se zaustavila na padini, vidim da neki leže po stazi.

Dolazimo do sedla, neke penjačke grupe tu stoje, piju, jedu, a ja pitam Dragana hoćemo li i mi ili ćemo laganini do osunčanog dijela, nema nekog velikog uspona oko 50 m visinskih. Ništa ne odgovara, nego samo nastavljamo dalje. Kako smo zašli za ivicu Zapadnog Elbrusa, tako smo ušli i u zavjetrinu i osjetili nalet vručine. Ogroman je utjecaj vjetra na osjećaj temperature, pa smo vjerojatno sa nekih -25 C, ušli u područje -15C, što je velika razlika. Uživamo u ovoj blagodeti i lagano dolazimo do osunčanog dijela. Ništa se nije bitnije promijenilo, osim psihičkog osjećaja ljepote i uživanja na suncu. Koliko malo čovjeku treba da bi se bolje osjećao. Sa ovog dijela vidimo i sjeverni dio iznad Elbrusa, zelene se brda, sunce po njima već odavno igra svoju svakodnevnu igru, prekrasna su, liče na našu Vranicu. Sa naše desne strane izdiže se Istočni Elbrus, gledam kuda bi se moglo popeti na njega, ako bude prilike.
Malo odmaramo, popili čaja, pojeli po jednu Snežaninu energetsku bombicu, pa uživamo u prizorima. Iznad nas penjači polako napreduju, po mom mišljenju izuzetno sporo. Ali, nema ni potrebe za žurbu. Nastavljamo dalje, skije dobro drže iako je strmina sve veća. Uskoro opet izlazimo na vjetar, koji je sada jači nego prije, kao da mu je krivo što mu uzurpiramo njegovu planinu. Inače, većina skijaša ostavlja skije na sedlu te završnu strminu penje pješački, sa derezama. Ali naše ski dereze dobro drže pa nastavljamo dalje. Cilj je skijama na vrh, ako ikako mogne. Po ravnom dijelu staze dereze nam dobro drže zato što je snijeg tvrd, iako je strmo, ali dolazimo do problema gdje su napravljene stope zbog strmine. Tada nam dereze ne mogu uhvatiti dobro i kože nemaju dovoljno aktivne površine, te onda moramo hvatati tvrdi snijeg iznad staze, što nam oduzima veoma veliku količinu energije. Možda smo se zeznuli što ne ostavišmo skije? Dolazimo i do dijela staze uz koji je postavljeno fiksno uže radi osiguranja, obzirom da strmina ispod vodi na neko kamenje. Po mom mišljenju, nije nešto posebno opasno, ali ovdje su penjači umorni i vjetar može biti veoma jak, pa se nije zgorega osigurati, što mi, naravno, ne činimo, obzriom da to baš na skijama nije baš lako učiniti. Ovo osigurano područje je dugo nekih 250 m. 

Sustižemo grupe penjača, leže po stazi, umorni. Vidim da su vodiči nervozni, vuku svoje penjače, bodre ih da nastave. Pretičemo ih iznad staze, ne možemo čekati da se odmore do ujutro, jer je vjetar sve jači. Kako idemo sve više, udari vjetra su sve jači, napravio se nekakav lijevak. Vidimo da završni dio ljudi prelaze puzeći. Završni dio će izgleda i nama biti problem, jer su tu stope, preko kojih ne možemo skijama. U jednom trenutku vjetar baca neku žensku osobu sa staze, sreća vezana je za sigurnosno uže, izvlače je i ona ostaje ležati na stazi, u prtini, nema namjeru dalje. Vjerojatno se dobrano prepala. Nastaje veliki krkljanac, gužva, pritisak penjača iza, vodiči neurozni, penjači nestrpljivi, a vjetar sve jači. Izgleda da smo baš u vrhu lijevka, jer udara svom snagom, podiže snijeg kojim nas zasipa. U tom trenutku odlučujem da skinem skije i probam preći preko ekipe iznad, ali je snijeg pretvrd pa moramo staviti dereze na cipele. U najgorem dijelu, na najvećoj strmini, na najjačem vjetru, u lijevku. Eh, eh. Dragan je iza mene desetak metara, vidi i on da se ne može ovako dalje. Pokušava isto. Problem je što ne možeš zabiti skije, kako zbog vjetra, tako i zbog pretvrdog, ledenog snijega. Skidaj cepin, iskopaj neku rupicu, nešto ovo, nešto ono, cepinom učvrsti skije da ne odu niz padinu. I tu smo izgubili ogromnu količinu energije, snagu koju smo trebali da dođemo lakše do vrha. Posebno Dragan, koji uz neki kašalj, dolazi u veliki problem sa zrakom i energijom.

Nekako uspjevamo staviti dereze, ali Draganu bježi skija niz padinu. Spuštam se do njega, do skije, učvršćujemo opremu, ostavljamo skije i lagano nastavljamo dalje. Pitam Dragana ‘hoćemo li sada odustati’, onako iz šale. ‘Ma nema teorije’, odgovara Dragan, odmah mu je sigurno palo na pamet naše odustajanje na Damavandu u Iranu, praktično pred vrhom. Ipak su ovdje puno bolji uvjeti, ako ništa sunčano je. Ovdje smo sigurno izgubili oko sat vremena dok smo sve prepakirali po sebi i oko sebe.

Vidim da mi je Dragan drastično usporio ritam uspona, potrošio se skroz. Penjemo tih desetak metara od vrha padine i onda mali uspon i ukaza nam se završni ravni dio sa najvišim vrhom Elbrusa na kraju. Izgleda blizu, ali sada vjetar postrance udara u nas, što pored visine, nedostatka zraka i umora, dodatno otežava završni dio uspona. Propuštam Dragana ispred sebe, da mu ne radim presiju oko brzine uspona, te lagano napredujemo prema vrhu. Snimam zadnje kadrove uspona, treba napraviti dobar film o ovom usponu. Susrećemo penjače koji se vraćaju sa vrha, mašem im, čestitam, ushićenje je na vrhuncu. Netko samo odmahne, netko ništa ne reagira, dok neki nabace i peticu. Prolaze i totalno iscrpljeni penjači, teturaju, što od vjetra, što od umora. Teško je to, potrošili se ljudi. Vidimo da se nitko na vrhu ne zadržava puno, očito zbog jakog vjetra. Polako nam se otvara i vidik na ovu stranu. U daljini je moćni Kavkaz sa svojim vrhovima iznad 4000 m koji su daleko ispod ovog gorostasa, ispod nas zelena dolina Baksan, put kojim smo došli, sve je ispod nas.

Završni uspon se mora puzeći odraditi, udari vjetra su veoma jaki, prijete da nas prebace u jednu udolinu ispod vrha. Propuštamo ljude koji silaze sa vrha, a i nema baš puno mjesta na vršnom platou, nekih desetak kvadrata. I konačno, evo nas na vrhu, čestitam Draganu, sve snimam, ali kamera se trese zbog jakog vjetra, teško je stajati, još teže popeti, ali treba ovo ovjekovječiti. Dragan i ostali penjači liježu po vršnom platou, što zbog umora, što zbog vjetra.

Maksimalno ushićenje na vrhuncu, na Krovu Evrope, na 5642 m, ponosan sam na sebe, na Dragana, uspjeli smo poslije velike borbe izići na vrh. Odmah mi padaju na pamet moja supruga Snežana i kćerka Tamara, trebao bih ih nazvati, kao što i uvijek učinim kada popnem neki vrh, ako ikako postoje uvjeti za poziv, ali ovdje to nije moguće, prehladno je, vjetar jak, a i nema signala. Žalim za time, ali one znaju da sam u mislima sa njima. A sigurno se i brinu, jer im se ne mogu javiti.

Onda se zapitam ‘a što mi je ovo trebalo’, kao i dosta penjača, alpinista, avanturista, kada dostignu svoj cilj, ispune zacrtano. Koliko se vremena potrošilo u pripremu ekspedicije, kako na tjelesnu pripremu kroz brojne uspone, tako i kroz čitanje raznih izvještaja sa slične ekspedicije, gledanja puno filmova drugih penjača na youtube kanalu, do ispitivanja prijatelja koji su išli na Elbrus, izbora i nabavke opreme i drugih potrebnih stvari, do noćnog putovanja avionom, pomalo smiješnog dolaska do pod Elbrus, aklimatizacijskih uspona tri dana i konačno, praktično bez spavanja, uspon na ovaj komad stijene i leda, do Krova Evrope. Ovdje na ovom uskom vrhu, šibani hladnim vjetrom i grijani zubatim suncem, shvatiš da je u stvari sve ovo bitno, da te ispunjava ovaj cjelokupni put do ovog, od milja nazvanog, još jednog piklića. Ali isto tako je bitan i ovaj vrh, ispuniti željeno, doći do vrhunca ekspedicije, jer ako se to ne učini, iako nije najvažnije, ostaje neka praznina, neka gorčina. A često nije samo do nas da li će se to ostvariti, najčešće je do planine, da li će ona dozvoliti da nas prigli na svoje grudi i dopusti da joj uzmemo dio duše sa vrha. A što smo to i dobili, osim trenutak sreće, bljesak ljubavi na vrhu planine prema cijelom planetu. Osvajači beskorisnog, netko bi rekao, ali ja smatram da smo mi osvajači bljeska sreće. I što ih više uhvatimo, to smo bogatiji u duši.

Slikam Dragana i molim jednog penjača da nas zajedno fotografira, što on i čini. Zbog jakog vjetra ne mogu ni izvaditi zastave naših društava i sponzora da se uslikamo, a što uvijek učinim. Čak i svoju tradicionalnu sliku sa podignutim rukama i štapovima (ili skijama) ne napravih, što ću kasnije dugo žaliti. Pokušah uslikati mobitelom iz ruke neku dobru sliku, ali jak vjetar ne dozvoljava. Od petnaest slika, samo dvije uspjele.

Oko nas na vrhu nema puno penjača, kasnije ćemo saznati da su sa nama bili Sofija i Davor iz Hrvatske koje smo upoznali na Priutu 11, i oni su se valjali po vrhu kao i mi, ali ih nismo prepoznali, jer su svi zamotani od glave do pete. 

Vrijeme je za silazak, sada treba pažljivo sići sa ‘vrha’, zaleđeno je, vjetar udara nesmiljeno i dalje. Ali sada je ipak lakše, niz brdo je uvijek lakše, kako ja volim reći. Ali tek smo na pola puta, pažljivo, pažljivo. Gledam Dragana, tetura, hoda kao robot, ne može doći do zraka. Uhvatila ga visinska bolest. Treba što prije dole, što niže. Dolazimo do lijevka gdje vjetar najviše udara, lagano se naslanja na stupove, odmara svako malo. Neka, samo polako. Silazim da uzmem oboje skije, nosim ih, teško. Skije su napravljene da se spuštaš na njima niz brdo, ne da ih nosiš. Na Draganovim skijama nedostaje jedna ski dereza, izgubio je. Tražim je okolo, niz strminu, ništa. Kako mi skije glume jedro, borim se sa vjetrom i još je teže. Svoje skije vučem, a Draganove nosim, a prijete da mi ispadnu na strmini. Kasnije mi Dragan kaže da mi je htio reći da ih ostavim, ali ni to nije izrekao, rezignacija ga uhvatila. Samo automatika svijesti da se mora dole. Nešto slično kao i sa Mirom na Damavandu, s tim što Dragan nije mogao ni skijati. Borimo se junački sa vjetrom, Dragan nekoliko puta posrće, obara ga vjetar, ali ništa strašno, ne da se momčina. Da je samo doći do sedla, tamo je zavjetrina, tamo ću mu dati da popije malo čaja, možda bude lakše. Kao robot Dragan silazi, uz česte pauze, čak i uz ležanja po snijegu. Strpljivo čekam i molim se Bogu da ne bude još teže, ali znam da svakim korakom niže bit će mu bolje. Pored mene prolaze neke ekipe, pa me jedan vodič, Rus, pita da mi ponese jedne skije, odbijam, glupo junačenje. Konačno silazimo do sedla, tu svi odmaraju, zavjetrina je, malo hidracije za sve. Sipam Draganu čaj, ne želi piti, ne treba mu. Tjeram ga da popije. Dajem mu i energetsku bombicu, ne želi, tjeram ga, uzima malo, ali je pljuje, ne može ništa. Na sedlu shvaćam da sam negdje ispustio štap u onoj borbi sa skijama. Ma ništa za štap, ali trebao mi je za spust. Umjesto štapa, uzimam cepin.

Opet srećem onog vodiča, Rusa, pitam ga da mi pomogne, što on i čini, uzima Draganove skije i obećava mi da će me čekati na okretištu ratraka, na 5050, što je i učinio. Dragana upućujem sa jednom ekipom koji isto imaju jednog člana koji ima problema sa visinskom bolesti, čak je u gorem stanju od Dragana, dok ja skinem dereze i pokušam se spuštati skijama, puno je to lakše, nego nositi skije, a ako treba u blizini sam. Ni kože nisam skinuo, tek kasnije primjetih, ali nema se vremena. Navlači se i oblak, gusta magla. Čak i pada snijeg. Eh ta prognoza, a cijeli dan predviđeno sunčano vrijeme. Sustižem ekipu sa Draganom i lagano klizim pored njih. Ekipa ide usporeno, svako malo Rus koji ima problema sjedi i zalegne. Njegova ekipa ga podiže, sačekujemo ga. Dragan se čak dobro drži, robotski hod, ali samo naprijed. Sreća niti je strmo, niti opasno. Prelazimo preko traverze, prema okretištu ratraka. Dugo to traje, dugo. Kao i u dolasku. Ali sreća korak po korak i dolazimo do zadnjeg strmog dijela iznad okretišta i začas smo dole. Već pada gusti snijeg, ništa se ne vidi. Draganove skije čekaju, pitam rusa koliko sam dužan, ne želi ništa. Dogovaram spust motornim sankama, jer Dragan ne može skijati. Samo što prije u kontejner, a možda i dalje. Brzo se spuštamo prema kontejneru, ja sjedim nazad, na teretnom prostoru, radi ravnoteže, jer je puno strmo za spust i sa motornim sankama. Draganu već bolje dok smo sišli na 4100 m, bar tako kaže. Puno mu je nateklo lice, ima i promrzotina na nosu, obrazima i bradi. Kaže da nije ništa osjetio. Već bolje diše, dublje, ovdje ipak ima puno više kisika. Administrator Ed nas upućuje da odmah idemo u dolinu, oko 13 h je, imamo vremena. Kada je Dragan povratio, vidim da je ozbiljnije stanje i odmah se pakiramo i zovemo sanke da nas svuku sa svom opremom do stanice Garabaši, na 3850 m. Spuštamo se u dolinu, u Azau, izmjenom gondola. Na 2350 m Dragan već bolje i lakše diše, ne zakašljava se više. E dobro je, ipak smo uspjeli pobjeći od te nemani zvana Elbrus, od tog visinskog nedostatka kisika.

Idemo na coca colu i kavu, dogovaramo se da odmah mijenjam let za prekosutra ujutro, ostajemo još samo jednu noć pod Elbrusom, nema potrebe ostajati, jer nema ni nekih turističkih atrakcija. Uzimamo taksi i dolazimo do našeg hotela gdje zatičemo Osmana i Ljudmilu. Sretni su što smo popeli, čestitaju, dijele medalje za uspješan uspon i veselimo se.

Kupanjac, mala večera, kavica i hidracija i rano u krevet. Ujutro smo se probudili oko 8 sati, onako kako smo i zaspali. Ipak je to bio strašan uspon, puno energije je trebalo za to. Dragan se lagano oporavlja. Sve je u redu, ali će mu trebati nekoliko dana da se oporavi.

Putopis Nenada Rajića: Ekspedicija Elbrus 2019 – aklimatizacija (prvi dan)
Putopis Nenada Rajića: Ekspedicija Elbrus 2019 – aklimatizacija (drugi dan)

Putopis Nenada Rajića: Ekspedicija Elbrus 2019 – aklimatizacija (treći dan)
Putopis Nenada Rajića: Ekspedicija Elbrus 2019 – aklimatizacija (četvrti i peti dan)

U nedjelju čitajte završni nastavak…