Pružene ruke prijateljstva i dobrote

Prognanik Jozo Brković (71) Hrvat iz Putkovića u općini Vitez, prognan u travnju 1993., prije nešto manje od dvije godine vratio se na svoj opljačkani i opustošeni posjed. Skupa s njim iz Putkovića je prognano još sedam hrvatskih obitelji koliko ih je tada živjelo u tom naselju, a Jozo je, nakon što je pobjegao iz zgrade Osnovne škole u selu Bukve, gdje su ga zatočili susjedi Muslimani, živio je u obiteljskoj kući sestre i zeta u Novoj Biloj.

Odlučio se Jozo vratiti i („kada za to dođe vrijeme umrijeti u svom i na svom“), uz pomoć braće i sestara, izgradio je novi skromni dom, jer sve što je u Putkovićima bilo hrvatsko uništeno je. Uselio se u nedovršenu kuću, bez i onih najnužnijih uvjeta za život. Mirovina je (pre)mala, godine čine svoje, Jozo je samac, neženja, a „samac“ je i u Putkovićima Putkovićima gdje se, osim njega nitko od Hrvata nije vratio. No, Jozo naglašava: „Sa susjedima Bošnjacima nemam baš nikakvih problema“.

U takvoj situaciji, činilo se, za bolje uvjete života mogućnosti nema niti će ih biti. Na sreću, ljudske dobrote i spremnosti susjedu, prijatelju, bližnjem pomoći kada mu je pomoć potrebna, još uvijek ima, pa su takve naznake i realno sagledavanje situacije ipak demantirana. Naime, Jozo je nakon povratka povremeno dolazio u susjedno hrvatsko naselje Jardol, u trgovinu Gvozdena Markovića gdje je nabavljao najnužnije kućne potrepštine. Vremenom, Jozo je u Jardol dolazio sve češće, jer se u međuvremenu sprijateljio s nekolicinom mještana s kojim se ugodno družio, prijateljevao, pio kavu, poneku čašu piva…! A riječ je o ljudima kojima Jozo, po godinama, može biti otac, o mještanima zanatlijama, sitnim trgovcima, obiteljskim ljudima čija primanja teško „dotiču“ od prvog do prvog, kako se to zna reći, ali i o ljudima dobroga srca, spremnih pomoći ljudima u nevolji. To su, uostalom, već više puta i pokazali, a u slučaju svog prijatelja Joze još jednom na konkretan način i potvrdili.

Naime, kroz druženja i razgovore, iako Jozo nije tip koji kuka, jadikuje nad sudbinom, optužuje…, saznali su, kasnije se i uvjerili, gdje i kako Jozo živi i dogovor Jardoljana, Jozinih prijatelja (Slobodana Frljića Trce, Slavka Radmana, Gvozdena Markovića, Mate Alilovića, Marka i Gorana Drmića, Vjekoslava Dumančića i Ivice Frljića), brzo je „pao“ i akcija je krenula, bar u onom smjeru i obimu koji oni znaju i mogu i realizirati.

Akcija je bila usmjerena u uređenje kupatila, žbukanje i krečenje dnevnog boravka, jedne sobe i hodnika i niz drugih nužnih zahvata što je brzo i kvalitetno uređeno i potpuno završeno. Uskoro će biti završena i akcija pripreme ogrjevnog drveta, bit će osigurano i nešto zimnice…, a bude li još dobrih ljudi, a bit će ih, svi se nadaju, uređeno kupatilo i prostorije mogli bi biti i skromno namješeteni. Za to, u najskromnijem obimu, treba jedan kauč, posteljina, stol, dvije-tri stolice, kuhinjska vitrina, frižider, nužno posuđe, pribor za jelo, umjesto rešoa električni štednjak, ormarić za kupaonicu…! Za dobre ljude sitnica („zrnio po zrno – pogača“), a za dobroćudnog i skromnog Jozu pravo bogatstvo.

„Koliko god sam sretan zbog svega što oni za mene čine, još sam sretniji, čak i daleko više, što imam prave prijatelje, što se imam komu obratiti, na koga mogu računati. Reći ću vam, ako se dan ili dva ne pojavim na mjestu našeg okupljanja, oni odmah reagiraju, traže me, provjeravaju je li sve uredu. Oni su prave ljudine, bogati ljudskom dobrotom, volim ih i poštujem. A uz sve naše šale, zafrkancije, sitna podvaljivanja, naše je poštovanje uzajamno, prijateljstvo pravo, a kada je tako, ja se osjećam sretnim i bogatim čovjekom“, kaže Jozo pokušavajući, neuspješno, sakriti emocije.!