Otkako smo započeli kampanju „Ostani doma – Doma je najljepše“ na našu adresu dolazi mnoštvo predivnih i motivirajućih kreativnih radova. Pored izuzetnih likovnih radova koje svakodnevno dobijamo, dobili smo i radove nekoliko kreativaca koji su se okušali u pisanju. Danas vam predstavljamo rad mlade članice Gradskog kazališta mladih, Ane Dragozet čiji rad nas je oduševio. Nadamo se da će isti učinak imati i na vas, inspirišući vas da nam i vi također pišete kako provodite vrijeme na svoj kreativan i motivirajući način.
Proljeće uvijek dolazi. Neometano i bez obzira na sve. To je ponekad dovoljno za utjehu. Doma sam, i to su već dva razloga zbog kojih bih, u ovom trenutku, trebala biti istinski sretna. Sinoć sam otvarala ladice starog ormara u kojemu su se uz prašinu skupile i vrijedne stvari, koje u našim svakodnevnim trkama završe u ormarima. Ali, u vremenima poput ovih, pravo je vrijeme za podsjetiti se i stati.
Ne mogu se ne osvrnuti na misao kako je život nekad toliko lijep, a nekad neshvatljiv. Iz ormara sam obrisala prašinu s najstarijeg obiteljskog albuma. Listajući stranice, odlazila sam u mir koji mi je bio potrebniji od svih fizičkih odlazaka kojima se svakodnevno zavaravam, u isto vrijeme shvaćajući da je ono što želim promijeniti duboko u meni. Danas sam čitala poeziju Marka Tomaša i Mostar je opet bio blizu. Zapravo, ja nikad potpuno ne odlazim iz Mostara. Iako, ljudi slabo razumijevaju da se može pripadati i više nego jednom gradu, a opet; biti slobodan.
Prije nekoliko dana nisam shvaćala da smo mi junaci našeg vremena. Danas se ta misao podrazumijeva više nego bilo što drugo. Često ovih dana pokušavam ispitati smisao, trudeći se shvatiti gdje je nastalo ono što sam nazivala životom. Misli mi rastu poput bujice koju ne uspijevam kontrolirati. Nekad sam to učila; kontrolirati ono što mislim i što ostavljam praznim papirima. Ali, sva ustručavanja su suvišna. I sve što želim, stoji sad ispred mene. To je mogućnost da ponovno pogledam u nešto što se činilo stranim i dalekim, a zapravo je bio život koji mi je bio potreban više od onoga kojega sam nazivala tako. Ponekad mi ruke lete preko slova, a u trenucima poput tih, znam da su ta slova istinsko ja.
Ovo mi je bilo potrebno. A i jedan dio ove priče, bio je potreban i svijetu. Sve radnje koje uključuju kretanje van domova su zaustavljene, ali želje se nikad jasnije nisu zrcalile pred nama. Ljubav nikad nije bila vidljivija. Ponovno upoznajemo sunce, i sebe. Počinjem cijeniti vrijeme, iako ga nazivaju nevremenom. Počinjem cijeniti sunce, pa i snijeg, iako osjećam hladnoću od same pomisli na njega. Moram priznati, ni u ovim vremenima, ne razumijem ljude koji vole zimu. To je, doduše, ostalo isto. Ali, velim, o ukusima se ne raspravlja, a i eto, počinjem se diviti pahuljama kad vidim kako ljube zemlju i postaju jedno s njom. Taj bi mi se trud trebao priznati! Čistim život od svega što sam smatrala neophodnim za preživljavanje. Pitam se; otkud takve neobične ideje? Što je to neophodno? Jedino što mi je u ovom trenutku neophodno jest mir koji je ovdje, u meni. I to je kontradiktorno, ali zar bi se tome trebalo čuditi? Možda malo.
Jutros me je zvao djed. Čini se kako počinje razumijevati da ga ne možemo posjetiti u domu. Pričao mi je o bojama koje vidi kroz prozor. Teško je ne voljeti čovjeka koji ne samo što primjećuje boje, nego i govori o njima. Bilo mi je lakše. I ja vidim te boje.
Grije me misao da smo zajedno u ovome. Fizički udaljeni jedni od drugih, ljudi koje volim; nikad nisu bili bliže. Svaki dan osjećam plodove onoga gdje su davno pušteni korijeni. Jasnije, nego ikad vidim da nekim ljubavima nikakvo (ne)vrijeme ne može nauditi. Smisla ima najviše, kada pomišljamo da će ga biti najmanje.. Svugdje na svijetu u ovim trenucima bi mi bilo hladno, ali zahvalno sam primijetila da to ovdje nije slučaj. Neprocjenjivo je opet sjediti uz stari kamin i piti kompot, čijeg dunjinog drveta dugo nema u bašti, ali meki se podovi neupitno osjete između dva nepca. Velim si; pa naravno, nije sve čega nema, izgubljeno.
Naše vrijeme ne prestaje, a spoznaja da ćemo i ovu borbu podijeliti približava me ljudima s kojim dijelim ovo sunce. Nada u novo sutra, izdiže me iznad mene same. Možda nas čeka nešto drugo, i nešto ljepše. Sinoć sam, dok sam prelistavala posljednje stranice starog albuma odlučila vjerovati u to. Nema ničeg konačnog. Nismo smrskani. Život ide dalje. I baš zato što smo junaci ovog vremena, provodim ove dane na najljepšem i najtoplijem mjestu na svijetu, a snijeg mi ne smeta. Uopće mi ne smeta!
