Stojeći na rubu hladne, vjetrom šibane dine u Sjevernoj Karolini, spremala sam se ispuniti san koji sam dijelila s Leonardom da Vincijem: poletjeti. Renesansni je genij proveo mnoge godine u odgonetanju ptičjeg leta i smišljanju strojeva za letenje. Na samrti je 1519. godine izjavio da je jedna od stvari zbog kojih žali ta što nikad nije poletio.
Napisala: Nancy Shute
Sljedećih pet stotina godina izumiteljstva rezultiralo je zmajem koji sam držala nad glavom – uređajem dovoljno jednostavnim i sigurnim da se može rabiti za zabavu. Ali usprkos stoljećima vratolomija i eksperimenata, još nam je nedostižna sposobnost uzlijetanja poput poljskih ševa, obrušavanja poput sokola i radosnog jurcanja poput kolibrića.
Pokušaji su bili brojni. Mnogo je života izgubljeno i sreće protraćeno u težnjama da se ostvare snovi o letenju, a znanstvenici, izumitelji i pustolovi još su uvijek uporni u tom nastojanju.
Da Vinci je izradio stotine crteža ptica u letu, pokušavajući odgonetnuti njihovu tajnu i skicirao precizne planove letećih strojeva koji nisu daleko od današnjih zmajeva i helikoptera. Ali nikad nije uspio riješiti problem fizike letenja. Tek je nakon više od 300 godina i mnogo više neuspjelih pokušaja britanski inženjer sir George Cayley utvrdio da je za letenje potreban uzgon, pogon i upravljanje. Izradio je zmaja sa zakrivljenim krilom koje stvara uzgon. Potom je u njega smjestio svojega kočijaša i naložio radnicima na imanju da ga vuku niz padinu, dok ne postigne brzinu dovoljnu za let. Ali avaj, nije bilo upravljanja. Letjelica se sunovratila nakon nekoliko stotina metara leta. Kočijaš je preživio, ali se govori da mu baš i nije bilo do smijeha.
