Priča Vitežanke Đurđice i sjećanje na nedavno preminulog Juricu Jerkovića

U spavaćoj sobi mojih roditelja na zidu nije bilo ni Tita, ni Gospe ni goblena, samo velika uramljena fotografija nogometnog tima Hajduka, napravljena povodom 60. obljetnice osnivanja kluba. Na njoj je za vječnost i za oči moga tate, sačuvan i Jurica Jerković, u bijelom dresu, u čučnju, dok nježno dodiruje prstom nogometnu loptu zaustavljenu kod njegovih kopački.

Često sam gledala sve te igrače na slici, Juricu najviše jer sam dugo mislila da mi je rod. Nakon što je tamo stajala godinama, moja mama je fotografiju u nekom trenutku zamijenila uljem na platnu koje prikazuje njezinu ulicu Karanfilku, u Livnu. Fotografije se, sve ove godine, nijednom nisam sjetila. Do večeras.

Tata je išao u srednju školu u Ljubljani, a njegov interes za školu, koju je doduše završio s uspjehom, bio je obrnuto proporcionalan njegovom interesu za nogomet, prije svega za Hajduk. Kad je sredinom pedesetih mlada reprezentacija Jugoslavije igrala utakmicu na ljubljanskom stadionu, tata je netom po njezinu završetku preskočio ogradu i utrčao na teren s fotografijom mladog igrača Hajduka, svog imenjaka Zvonka Bege. Osiguranje je požurilo za tatom, ali on je, jer je u to vrijeme i sam trenirao, bio brži, pa je uhvatio Begu prije nego što je osiguranje uhvatilo njega. Bego ga je odveo u svlačionicu i potpisao se na fotografiju. Tad ga je zadužio prvi put. A drugi put kad ga je godinama kasnije upoznao s Juricom Jerkovićem u Splitu, nakon jedne u nizu Hajdukovih utakmica na koje je tata odlazio redovito, sam ili s članovima Kluba navijača Hajduka, koji je osnovao u Vitezu 1970. i sljedećih deset godina bio njegovim predsjednikom. Kad je upoznao Jerkovića, svog najdražeg Hajdukovog igrača, tek se bio oženio. Pitao je Juricu hoće li mu biti kum kad se rodi sin, jer će sin dobiti ime po njemu. Jurica je pristao. Rodila se međutim nježna plava djevojčica, Lidija. Četiri godine kasnije, kad je Jurica postavljao kamen temeljac za gradnju splitskog stadiona, moj tata i moja mama čekali su svoje drugo dijete, uvjereni da stiže toliko željeni Jurica, a s njim i kumstvo s legendarnim Hajdukovim kapetanom. Ali rodila sam se ja. 

Ne znam zašto mi nisu dali ime Jurica. Tako bih bila jedinstvena djevojčica ne samo u Vitezu nego i izvan prstena viteških brda, a desilo bi se i žuđeno kumstvo. Dali su mi međutim najbližu žensku varijantu tog imena i s njom nejasan osjećaj da mi Hajduk, Split, fotografija na zidu spavaće sobe i naklonosti koje nisu racionalno objašnjive, ne samo pripadaju, nego me i određuju. Osjetila sam to kad sam prvi put otišla u Split s mamom. Imala sam devet godina i vigoraste kikice, simetrično svezane i podignute iznad ušiju. Mama me je odvela na Poljud, slikala me tamo da pokažemo tati, i kupila mi mali privjesak za ključeve s figuricom Bilog.

Umro je Jurica Jerković i ja sam tužna iako se nikad nismo vidjeli i nije mi postao kum. Umro je mom tati, zato je malo umro i meni. Ali odmah nam je oboma i uskrsnuo, jer smo večeras dugo tata i ja pričali o njemu, o tatinom zadnjem susretu s njim prije desetak godina u Splitu, o nogometu, o imenu mog sina Jurja. Ja sam u Zagrebu, moj sin Juraj spava, a moj tata sad sigurno u našem stanu u Vitezu među knjigama i slikama koje moja mama uredno odlaže po ormarima i kutijama, traži onu sliku s Juricom i loptom, da ga vrati i okači visoko, gdje je Jurici i mjesto. I na zidu i na popisu naših nježnih obiteljskih uspomena.