Znali su Vitežani kakva ih konkurencija čeka u Premijer ligi, znali su da će biti vrlo teško osvajati bodove i osvojiti mjesto na prvenstvenoj ljestvici koje im garantira ostanak u elitnom razredu bh nogometa. No, vjerovali su i u kvalitetu svoje momčadi koja je, po mnogim procjenama, vrlo dobra s kvalitetom i organizacijom kluba, za mjesto u mirnim premijerligaškim vodama. Slušali su, i vjerovali, shvalospjeve o suđenju u Premijer ligi, o visokoj razini znanja, poštenja, o kriteriju „ni po babi ni po stričevima”, bez obzira gdje se igra, o kojima se klubovima radi, kako se zovu…! Slušali, vjerovali i debelo se prevarili.
Pokazao je Vitez da ima dobru momčad što potvrđuje i činjenica da ih, do sada, nitko nije „razvalio”, kako se to zna reći nogometnim žargonom. Potvrda takvih tvrdnji je i samo 14 primljenih golova u 13 odigranih kola, uz podatak da su samo u susretu sa Sarajevom odigrane u subotu u Travniku primili dva gola.
A upravo je ta utakmica prelila čašu vjerovanja u sudačko poštenje, bar kada su u pitanju suđenje u susretima „malih i velikih”. Jer, 2:0 u korist Sarajeva neupućene i one koji nisu bili na utakmici govori o onomu što bi se po imenima i rejtingu klubova, po položaju na prvenstvenoj ljestvici, i dalo zaključiti. Jer, dvojbe nema, Sarajevo je bolja i kvalitetnija momčad od Viteza, što je demonstrirano i na ovoj utakmici, ali ne smije se zaboraviti ni maksima, tko zna koliko puta potvrđena, da u nogometu bolji uvijek ne pobjeđuje. Naime, Sarajevo je povelo iz jedanaesterca o kojemu bi se moglo diskutirati, a u dva navrata sudac Dragan Skakić iz Gradiške nije tako reagirao pred golom Sarajeva u 52. i 60 minuti, kada su, kod rezultata 0:1, prekršajima zaustavljani Vidović i Smriko I dvojbe nema, sudac Skakić je teško oštetio Vitežane. A nisku iskazanih „simpatija” (interes) suca Skakića prema Sarajevu, prije svega kroz različite kriterije dosuđivanja žutih kartona, prekršaja u zoni odakle se može ugroziti gol, za pobrojati u jednom novinarskom tekstu, skoro je nemoguće.
No, da se radi samo o ovom susretu, sve bi se moglo podvesti pod „i suci su ljudi”. Međutim, „i suci su (grešni) ljudi” samo kada je sudačka nepravda učinjena prema „malim” klubovima. Tako je bilo, kada je Vitez u pitanju, i u susretu trećeg kola sa Željezničarom u Zenici kada je sudac Ognjen Veljić iz Banja Luke teško oštetio Vitez ne dosudivši očigledan jedanaesterac na Smriki u 69. minuti kod rezultata 0:1 i nedosuđivanjem crvenog kartona jednom igraču Željezničara (prekršaj – „zadnji čovjek obrane”), kod rezultata 0 :0. U dvanaestom kolu u Mostaru u susretu s Veležom, kod rezultata 0: 0 sudac Muamer Bureković iz Zenice u dva navrata nije sakcionirao očigledne prekršaje u kaznenom prostoru Veleža nad Dedićem i Dilaverom, nakon čega je Velež zabio gol i pobijedio 1:0.
U petom kolu sudac Goran Paradžik iz Ljubuškog pokazao je očigledne „simpatije” spram Zrinjskog, „čuvao” ih na razne načine na štetu Viteza, no nije ih i sačuvao jer je Vitez izjednačujući gol (1:1) postigao u sudačkoj nadoknadi vremena. A ispraviti „propušteno”, sudac Paradžik više nije mogao nadoknaditi, a po suđenju tijekom utakmice moglo se naslutiti što bi i kako bi bilo da je Vitez izjednačujući gol postigao 10 ili 15 minuta ranije.
Sve pobrojati, navesti sve što bi se, kada je Vitez u pitanju, moglo podvesti po maksimu „i suci su ljudi”, zaista je nemoguće, a Vitežane i dodatno boli, žesti, rezignira…što i one najočiglednije greške sudaca na štetu Viteza TV BHT 1 u svojim emisijama nikada nije ni spomenula. I psi laju, karavane prolaze, a suci, da poarafraziramo, sude i po babi i po stričevima, zna se kada i za koga.
U našoj fotogaleriji samo su neke od (neo)spornih situacija.
Zvonimir Čilić
