Pravda po haaškim aršinima – Haaški križ obitelji Kordić

S velikom pozornošću i Hrvati u srednjoj Bosni u srijedu su pratili izricanje presude u Haaškom sudu šestorici istaknutih vojnih i političkih dužnosnika bosanskohercegovačkih Hrvata. I mnogi, moglo bi zvučati i nevjerojatnim, izrečenim presudama uopće nisu bili iznenađeni. Jer, poučeni ranijim iskustvima, bar kada su Hrvati iz BiH u pitanju i odnos Tribunala prema njima, takve ili bar slične presude (nepravomoćne) su uglavnom i očekivali. Naime, znano je, i to se uporno i haaškim presudama želi pokazati i dokazati, kada je muslimansko-hrvatski rat u pitanju, Hrvati su za sve krivi. A sva ona zla koja su upravo Hrvati doživjeli i preživjeli, u srednjoj Bosni ponajprije – masovni progoni, strijeljanja, zločini, zatočeništva u logorima, nestanci, 20 tisuća spaljenih i srušenih hrvatskih domova, 100 i više tisuća prognanih, opljačkanih, ponižavanih…, guraju se u stranu, u zaborav…, i o njima se, uz tek poneki izuzetak i sramne kazne, na Haaškom sudu i na domaćim sudovima, uopće i ne raspravlja.

A teza kako su za sve krivi Hrvati stalno se potkrepljuje , a što djelima „govori” i Haaški sud koji je to pokazao i najnovijom presudom šestorici lidera bosanskohercegovačkih Hrvata iz Hercegovine, te ranije nekolicini visokih vojnih (Tihomir Blaškić, Mario Čerkez…) i civilnih dužnosnika Hrvata iz srednje Bosne. Na čelu te skupine (dragovoljno se predali Haaškom sudu 6. listopada 1997. godine) je Dario Kordić koji je 17. prosinca 2004. godine pravomoćno, kao i sada Jadranko Prlić (nepravomoćno) osuđen na drakonsku dvadesetpetogodišnju robiju koju sada izdržava u austrijskom zatvoru u Grazu.

A upravo je Dario Kordić, lider srednjobosanskih Hrvata (uz nadu i očekivanja da će se u žalbenom postupku kazna Jadranku Prliću ipak smanjiti) i najveća žrtva Haaga, te međunarodne pravne institucije, kako Haaški sud nazivaju i tituliraju.

I tijekom dana (srijeda), dok su Hrvati u srednjoj Bosni sve to komentirali, uspoređivali s kaznama u Haagu izrečene Bošnjacima za zločine počinjene nad Hrvatima, stigla je vijest da je u Busovači, u 79. godini umrla Darijeva majka Rozika, dugogodišnja ugledna liječnica. A samo 92 dana ranije, 26. veljače ove godine, umro je i Darijev otac Pero (80), veterinar, skupa sa sinom Darijom osnivač HDZ-a u Busovači, s nemjerljivim doprinosom u osnivanju ove stranke i u drugim srednjobosanskim sredinama.

Darijevi roditelji, Pero i Rozika, ugledni i cijenjeni i kao ljudi i kao stručnjaci u svom poslu, s bremenom godina, teško narušenoga zdravlja, lomljeni i slomljeni bolom haške nepravde, silno su željeli, nadali se, bar još jednom prije smrti u obiteljskom domu, slobodnog, zagrliti svoga Darija. Na žalost, ta im se velika želja nije ispunila.

Dario se, od prvoga dana političkih i inih previranja početkom 90.-tih, odlučnošću, hrabrošću, sposobnošću, vizijom…, nametnuo kao politički lider Hrvata u srednjoj Bosni (kasnije i predsjednik HDZ-a BiH), najprije u organizaciji otpora agresorskoj tzv. JNA i kasnije u pripremama za nadolazeću ratnu pošast – rat s Bošnjacima. I po mnogim prosudbama, najzaslužniji za opstanak i ostanak Hrvata u srednjoj Bosni upravo je Dario Kordić, a što mu je, pokazalo se i kasnije u Haagu i najveći krimen koji ga je koštao drakonske haške kazne.

„Jede me gnjev i nezadovoljstvo, razočarenje „kratkim pamćenjem” i onih koji ne bi smjeli biti „zaboravni”, rekao nam je jednom prilikom u svom obiteljskom domu, Darijev otac Pero, naglašavajući kako je, na žalost, takvih ne mali broj. „Da im imena ne spominjem, polako su nam okretali leđa ili nas, pak, koristili za dnevno-političke ili predizborne potrebe. Obećanja silna, iz Hrvatske i iz BiH, pokazala su se „ludom radovanja”, mada ne treba i neću generalizirati, a oni na koje aludiram sami, i odmah, će se prepoznati. Ja sam, cijela naša obitelj (uz Darija još jedan sin i tri kćerke), a siguran sam i najveći broj Hrvata s ovoga područja, ponosan na sve što je Dario radio i uradio za ovdašnje Hrvate, za BiH i za Hrvatsku. A neki, čak i nekadašnji bliski prijatelji, suradnici, koje je Dario „stvorio”, od tog djela, od imena i prezimena Darija Kordića, bježe, skrivaju se, i izbrisali bi, kada bi se to moglo, dio tog vremena iz svog životopisa. Na žalost, tako je to, takav je život, takvi su ljudi. No, na sreću, ne svi, ne daj Bože”, govorio nam je Pero, a supruga mu Rozika, Darijeva majka (Darija su zadnji put vidjeli prije 7 godine u Grazu) koja godinama, uz to što je bolešću bila prikovana za krevet, nije mogla ni govoriti, pa je riječi svoga supruga Pere potvrđivala tužnim pogledom, suznih očiju i odobravajućim klimanjem glavom.

A da sve to što nam je Pero govorio i što smo i sami već odavno znali, potvrđuje i interes i traženje odobrenja (Hrvata iz BiH, Hrvatske i iz cijeloga svijeta) za posjetu Dariju Kordiću, kakav u zatvoru u Grazu ne pamte i ističu kako takvog interesa, nikada, za posjetu bilo kojem zatvoreniku nije bilo.

No, sve to potvrdili su i mnogi građani Busovače, Hrvati s područja srednje Bosne, iz Hercegovine, Posavine, iz Hrvatske, dolaskom na pokop najprije Darijevog oca Pere, pa onda, samo 92 dana kasnije i majke Rozike. A stara narodna mudrost kaže da bi umrli, kada bi na trenutak iz posmrtnog lijesa mogao dignuti glavu i pogledati i vidjeti tko ga je i u kolikom broju, došao ispratiti na vječni počinak, znao bi kako je živio i kakav je život imao.

Zvonimir Čilić / VL

Prethodni članakUspjeh mladih stolnotenisača STK “Vitez”
Sljedeći članakNakon dvije uspješne operacije VITEZ David Taraba se vratio u Vitez