Svetom misom zadušnicom u župnoj crkvi sv. Mihovila Arkanđela u Ovčarevu, u općini Travnik, u srijedu je obilježena 15.-ta godišnjica ubojstva travničkog policajca povratnika, Ante Valjana (1973.). Ubijen je 31. srpnja 1998. godine u ranim jutarnjim satima aktiviranjem eksplozivne naprave postavljene neposredno uz zgradu Policijske uprave u središtu Travnika, odakle se nesretni Valjan uputio prema svom parkiranom automobilu nakon odrađene treće smjene.
U povodu 15.-te godišnjice ubojstva policajca Ante Valjana, rodbina, prijatelji i radne kolege, predvođene slavkom Lovrićem, zapovjednikom travničke Policijske postaje, Slavkom Lovrićem, te srednjobosanskim ministrom MUP-a, Jozom Lučićem, nakon svete mise zadušnice koju je predvodio fra Mato Cvitanović, na Antin grob na travničkom ratnom groblju „Prahulje, položili su cvijeće i upalili svijeće. Sjenama ubijenog Ante Valjana, ovaj put se poklonio i komesar srednjobosanskog županijskog MUP-a, Sulejman Tukar. A to je prvi put da netko od bošnjačkih dužnosnika u MUP-u ili strukturama političke ili izvršne vlasti sudjeluje u obilježavanju gnusnih ubojstava travničkih policajaca. Jesu li to zapuhali neki novi vjetrovi ili je samo riječ o ljudskoj i profesionalnoj gesti policijskog dužnosnika Tukara?
Jer, ubojica te nalogodavci ni nakon 15 godina nisu otkriveni, kao što nije otkriven ni ubojica (ili ubojice) njegovog kolege i prijatelja, također travničkog policajca, Perice Bilića, ubijenog 49 dana ranije (12. lipnja 1998.) u travničkom prigradskom naselju Lovrići, također podmetnutom eksplozivnom napravom pod njegov automobil parkiran u dvorištu obiteljske kuće.
Nisu otkriveni ni napadači na travničke policajce Josipa Perkića i Vjekoslava Kolendu, u travničkom naselju Han Bila 8. svibnja iste godine. Napadnuti policajci su tek spletom sretnih okolnosti ostali neozlijeđeni nakon rafalne paljbe po službenom automobilu u kojemu su bili.
Na žalost, daleko manje sreće od Perkića i Kolende imao je njihov kolega i prijatelj, policajac Vlado Stojak, koji je samo dvadesetak metara od zgrade PU Travnik i mjesta ubojstva kolege mu Ante Valjana, 9. veljače 1999. godine pretrpio teške tjelesne ozljede od eksplozivne naprave podmetnute pod njegov parkirani automobil.
Ubojice i nalogodavci ni u ovom slučaju još uvijek nisu otkriveni iako je bilo jasnih tragova i dokaza. Na žalost, u ovom, kao i u drugim navedenim slučajevima, ne samo da nije bilo političke volje da se zločinci i nalogodavci pronađu, nego je „vođena” istraga opstruirana na svakom koraku. Jer, politički i nacionalistički ekstremno vođeni i usmjeravani, te izjavama pojedinih međunarodnih dužnosnika ohrabrivani („… to su učinili pripadnici ekstremnog dijela HDZ-a …”), to nisu željeli istražitelji bošnjačke nacionalnosti, a hrvatski, u takvim okolnostima, to nisu bili u stanju učiniti.
Istina, godinu dana nakon ubojstva Ante Valjana, vođen je sudski proces protiv Murisa Ljubunčića, studenta elektrotehnike iz Bugojna, člana ekstremne organizacije „Aktivna islamska omladina”, koja je svoje prostorije, u vrijeme tih tragičnih događanja, imala na drugoj strani ulice, preko puta zgrade PU Travnik, u kojoj je u to vrijeme bilo i sjedište zloglasne bošnjačke policije AID.
No, nakon smiješnog, a prihvaćenog, alibija, Ljubunčić je oslobođen zbog nedostatka dokaza, a proces je obustavljen.
Krajem 2005. godine stigla je ohrabrujuća vijest iz Federalnog MUP-a kako je rad na rasvjetljavanju slučaja ubojstva policajca Ante Valjana, konačno dao opipljive rezultate koji su, navodno, dostavljeni Federalnom tužiteljstvu. Navodno su bile osumnjičene dvije osobe, a kako je u to vrijeme procurilo u javnost, jedan od njih je ponovo bio Bugojanas, Muris Ljubunčić, dok je drugi bio stanoviti Beganović iz Turbeta (općina Travnik), također „uzorni i odani” član Aktivne islamske omladine, odjela u Travniku.
Ubojstvo policajca Ante Valjana aktiviranjem eksplozivne naprave, po svemu sudeći, iz obližnjih prostorija Aktivne islamske omladine i atentat na doministra Federalnog MUP-a u Sarajevu, Joze Leutara (16. 3. 1999.) mogu se svesti pod isti nazivnik – izvedeni su istim „stručnim rukopisom”. Naime, u oba zločina korištene su iste ubojite kuglice iz dijeloma MRUD-a. A to je konstatirao i temeljito obrazložio stručnjak za eksplozive, Mirza Jamaković, svjedočeći u svojstvu sudskog eksperta u montiranom sudskom procesu u Kantonalnom sudu u Sarajevu protiv šestorice Hrvata, uz blagoslov Jacquesa Paula Cleina, optuženih za ubojstvo doministra Federalnog MUP-a, Joze Leutara.
Te nove informacije, bar tada se tako činilo, bile su trag kojim se može i treba ići kako bi se konačno stiglo do ubojica i njihovih nalogodavaca. Pljuštale su i takve najave i takva obećanja. Međutim, na takve tvrdnje i očekivanja, mnogi su tada stavljali veliki upitnik i pokazalo se, bili su potpuno u pravu. Jer, sve su to bili „pucnji u prazno”, a navodno pronađeni tragovi i opipljivi dokazi brzo su se „izgubili” u bespuću ekstremno-nacionalističke bošnjačke politike i na sudskim istražnim (?) dosjeima već odavno je debeli sloj prašine. A tvrdnje, kako zločini nikada ne zastarijevaju, kako su istrage u tijeku…, su priče kojima više nitko ozbiljan ne daje bilo kakav značaj.
Zvonimir Čilić / VL
