Pravda je (ne)dostižna: Cikotić zna i treba reći gdje su nestali Hrvati iz Bugojna

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S velikom pozornošću Hrvati Bugojna i šireg srednjobosanskog područja prate sve što se proteklih dana kroz medije prenosi o nezakonitim rabotama s viškom naoružanja, bivšeg ministra obrane BiH, umirovljenog generala Armije BiH, Selme Cikotića. Jasno se naglašava kako je riječ o zloupotrebi službenog položaja, o višemilijunskoj šteti nanesenoj BiH, i tko zna kolikoj osobnoj materijalnoj koristi ministra Selme Cikotića s kompanjonima iz RS, F BiH i iz Hrvatske.

Međutim, udarne vijesti i naslovnice na kojima je Selmo Cikotić, rođen u Crnoj Gori u mjestu Trpezi-Berne 1964, Hrvate iz Bugojna otvaraju još uvijek nezarasle ratne rane učinjene im uz blagoslov Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna i Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne grupe „Zapad” A BiH (područje Bugojna i Gornjeg Vakufa, te dijelova općina Donji Vakuf i Novi Travnik, u ratu neprikosnoveni gospodari života i smrti.

Na ruku pravde koja će Cikotića (o njemu je riječ u ovoj priči) odvesti na sud pa u zatvorsku čeliju, Hrvati Bugojna čekaju već petnaest i više godina. Činilo se, početkom 2007. da tom čekanju dolazi kraj. Jer, 23. ožujka te godine slobode su lišeni Nisvet Gasal, zapovjednik ratnih logora u Bugojnu (sredinom 1993. uspostavljeno ih je čak 12 za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile) i Musajb Kukavica, zapovjednik logorskih straža. Samo 24 dana kasnije, 16. travnja, slobode su lišeni i Senad Dautović, ratni zapovjednik Policijske stanice u Bugojnu, kasnije pomoćnik zapovjednika Operativne grupe „Zapad” za sigurnost, te Enes Handžić, u ratu član zapovjedništva 307. brigade A BiH, poslije rata županijski ministar MUP-a i glavni inspektor MuP-a F BiH. Naime, ta uhićenja, vjerovalo se, vodila su ka uhićenju Selme Cikotića. Jer, Gasal, Kukavica, Dautovići Handžić bili su bliski suradnici zapovjednika Cikotića, osobe od njegovog velikog povjerenja, a što govore i funkcije koje u ratu obnašali i bez čijeg se znanja i bez Cikotićeva amenovanja, zločini se sigurno nisu mogli dogodit.

A zločina je bilo kao malo gdje gdje u BiH i Bugojno je, uz Travnik, najveći stradalnik kada su Hrvati u pitanju. Po popisu stanovništva iz 1991. Hrvata je u ovom gradu živjelo nešto preko 16 tisuća (35 posto), karaj rata u svojim domovima dočekalo ih je tek oko 800, a svi ostali su prognani. Čak 2550 njihovih obiteljskih kuća i stanova je opljačkano i devastirano, a oko 1700 kuća je zapaljeno ili srušeno. Ubijeno je 311 Hrvata, od toga 70 civila, a među njima petoro djece i desetak staraca. Kroz 12 logora A BiH prošlo je 1060 zarobljenih vojnika i civila, a oni koji su imali sreću dočekati puštanje na slobodu u zatočeništvu su proveli 240 dana. Dvadeset i trojici, svi registrirani od strane MCK kao ratni zarobljenici su odvedeni iz logora, posmrtni ostaci trojice su pronađeni, dok se za sudbinu dvadesetorice ništa ne zna, iako je jasno da je tragična. Još uvijek se traga i za četrnaest civila hrvatske nacionalnosti.

Tijekom rata i u poraču oštećene su i devastirane crkve u Kandiji, Drvetini, Humcu i Glavici, a od podmetnutog eksploziva nakon rata teško je oštećen veliki zvonik župne crkve sv. Ante u središtu Bugojna. Poslije rata registrirano je je više stotina izgreda, fizičkih i oružanih napada, pokušaja ubojstava (odvjetnik, pokojni Stjepan Vukadi, dipl. ing. Ivo Mršo…).

Sve to i još mnogo toga što je nemoguće pobrojati u ovakvoj priči, znatno je usporavalo povratak prognanih koji je već odavno prestao i sada u Bugojnu živi tek pet tisuća Hrvata. No, kada je krimen Selme Cikotića u pitanju, u prvi plan treba staviti pitanje sudbine 20 uglednih Hrvata Bugojna. Jer. Cikotić zna gdje su i kada odvedeni. To, uostalom, nedvojbeno potvrđuje i službeni dopis Cikotića nadređenom mu generalu Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku 3. korpusa A BiH, sa sjedištem u Zenici (haški osuđenik, pet godina zatvora). „U tom smislu vas želim upoznati, navodi Cikotoić u tom dopisu od 19. rujna 1993., da smo ovdje u Bugojnu u toku dejstava, zarobili 470 pripadnika HVO-a, od kojih 383 imaju status ratnih vojnih zarobljenika. Zbog nepostojanja razloga za držanje u zatvoru otpušteno je 66 zarobljenika, a u zatvoru imam 317 zarobljenika + 2 zarobljenika u Gornjem Vakufu – ukupno 319. Od ovih 319 ljudi za sve postoji osnova za suđenje, nisu za puštanje, a 23 zbog težine počinjenih djela, imaju poseban tretman. Molim Vas da mi u što kraćem roku, u toku današnjeg dana, date vaše mišljenje i odgovor na pomenuta pitanja…”.

Promptno, isti dan, general Hadžihasanović odgovara Cikotiću poručivši mu „… prebacite ih kod mene u KPD Zenica, pa ću se ja tada natezati s UNPROFOR-om, Evropskim promatračima, MCK oko njihovog puštanja”.

Cikotić tu zapovijed nije realizirao, a što se vidi iz drugog službenog akta generala Hadžihasanovićaupućenog Cikotiću 7. listopada 1993. u kojemu „vam skrećem pozornost da prebacite u KPD Zenica ona 23 bojovnika HVO-a o kojima ste pričali da su počinili velika zlodjela”.

Je li kasnije Cikotić u djelo proveo zapovijed svog nadređenog (je li on to i mogao, jesu li u to vrijeme još bili živi), to on zna. No, iako to Hrvati Bugojna, obitelji nestalih, hrvatska javnost u BiH uporno traže, odgovor je – šutnja. Zašto? Zašto to, već odavno, Selmo Cikotić nije odgovorio pred Sudom BiH za ratne zločine?

Kada je riječ o liku i (ne)djelu Selme Cikotića, treba podsjetiti da je nekoliko godina nakon rata, nagrađen od SDA za sve što je u ratu činio i počinio za dobrobit BiH, i bio imenovan vojnim atašeom u SAD, ali je na traženje Amerikanaca (?) morao biti povučen s te dužnosti. No, vrlo brzo je, kao istaknuti i zaslužni član SDA ustoličen u ministarsku fotelju, gdje je, prenose mediji, nastavio kriminalne rabote s oružjem koje je svojevremeno vrlo uspješno koristio u progonu i ubijanju hrvatskog stanovništva Bugojna, za što još uvije nije, i tko zna hoće li, odgovarao.

Prethodni članakHumanitarna akcija OŠ “Vitez” i Dječjeg vrtića Vitez
Sljedeći članakVIDEO: Božićno čudo na aerodromu