Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi kao farsa

„Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kakvom su pošli Slovenija i Hrvatska, nemojte da mislite da neće te svojim postupcima BiH zaviti u crno, a muslimanski narod možda i u nestanak!!!“, grmio je Radovan Karadžić, lider bosanskih Srba u predratnom i ratnom vihoru, u Parlamentu BiH 14.10.1991., tada još socijalističke federativne jedinice raspadajuće Jugoslavije.

Događalo se to prilikom donošenja odluke o provedbi referenduma kojim su Hrvati i Bošnjaci (tada Muslimani kao politički narod), pozivajući se na ustavne odredbe Ustava iz 1974. kojim se jamči pravo narodima Jugoslavije na samoopredjeljenje do odcjepljenja, željeli označiti put BiH kao samostalne, suverene i demokratske države, potpuno lišene okova velikosrpskog hegemonizma, komunističkog mračnjaštva i patnje generacija koje su ljubile slobodu i demokraciju kao najsvetiju čar modernog svijeta, a ta čar u toj truloj Jugoslaviji bila je zabranjeno voće,  Adamova jabuka, na čiji spomen bi svakog „demokratskog buntovnika“, stizalo prokletstvo istočnog grijeha.

Za vitez.info piše: Stjepan Alilović

Reagirajući, vjerojatno u afektu, na ovakvu Karadžićevu sotonsku pomisao, na ovakvu brutalnost izrečenu u najvišem predstavničkom domu, mjestu u kojem se slavi demokracija i reprezentira država građanima i svijetu, na ovog čovjeka koji poziva na odstrel jednog naroda koji si je dopustio „komoditet“ drugačijeg mišljenja nego on i tadašnji beogradski politički establishment, koji je svoju politiku baštinio u Memorandumu SANU Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine, čiji je autor Dobrica Čosić, Alija Izetbegović, tadašnji lider bosanskih Muslimana odgovara:“ Njegovo izlaganje, njegov način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi više nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. I još nešto… Njegov način, njegove poruke na najbolji način objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu Karadžić hoće više nitko neće, osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda; Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana, jednostavno omrzli u očima Europe i svijeta, takvi načini kako to Karadžić radi. Međutim, Karadžić je samo izraz jednog načina mišljenja, jednog pristupa. Mi smo se sve nadali, a nadamo se i dalje, da će srpski narod doći do svoje demokratske tradicije, da će srpski narod osjetiti one zalihe demokratske tradicije koje je imao i koje ga odlikuju, po kojima je bio poznat u svijetu. Ovo što se radi danas, ovo ne služi na čast srpskom narodu, ovaj nastup, ove prijetnje koje se iskazuju. Muslimanski narod neće nestati, ja to poručujem gospodinu Karadžiću!!!“

Povijest se ponavlja

Gledajući danas, dvadeset godina poslije, ove strašne prizore u apokaliptičnom trenutku u kojem se našla BiH, moram priznati, prožimaju me je neopisivi osjećaji razočaranja i nevjerice. Ne mogu vjerovati da Muslimani/Bošnjaci, koji su doživjeli vjerojatno najveće žrtve i stradanja na ovim prostorima u posljednjih pedeset godina, barem prema presudama institucija koje su narodi bivše Jugoslavije prihvatili kao eksponente međunarodne pravde bez obzira na njihovu vjerodostojnost, nisu apsolvirali niti jednu povijesnu lekciju koju su učili na krvi i muci vlastitog naroda. Duboko sam razočaran kad vidim danas ponašanje bošnjačkog političkog establishment-a, i iako mi je to teško izreći – vidim konture nekadašnje beogradske politike koja narodima na ovim prostorima nije donijela ničeg dobrog.

Da budem konkretan, danas dvadeset godina poslije, čini se da su tek uloge zamijenjene , barem kad je u pitanju hrvatski narod u BiH. Pritom, promatram vremenski kontekst, kao i politikantske metode koje su koristili Srbi u bivšoj državi, kao narod koji je bio relativna većina i  koji je pod plaštom demokratskih promjena želio ostvariti apsolutnu dominaciju i utrti put novom državnom poretku koji bi se zvao Velika Srbija, gdje bi svi osim Srba bili građani drugog reda. Svakako, ne mislim da će ponovno doći do rata, uništavanja, krvoprolića i razaranja, ali moram reći da iznenađuje kako Muslimani, danas kao relativna većina u BiH i kao vjerojatno najveće žrtve prethodnog rata, nemaju senzibilitet prema slabijem, malobrojnijem hrvatskom narodu. Prije svega, jer politički teror koji danas dolazi iz Sarajeva, Hrvati jednostavno nisu zaslužili. Ne mogu ne pomisliti da je politika kuknjave i plača, koju Bošnjaci koriste već dvadeset godina, bila jednostavna i dobro planirana strategija žrtve, kojom su se željeli dodvoriti svjetskim centrima moći i na taj način započeti onaj proces koji je na ovim prostorima već viđen.

To je (i) naša zemlja …

Kad kažem da Hrvati nisu zaslužili trpiti teror Sarajeva ili se, kao posljednja siročad, veseliti „milodarima“ koje ova država daje, pritom mislim na veliki doprinos kojega su Hrvati dali u postavljanju kamena temeljca države koja se zove Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina je i naša država, mi smo u njoj živjeli, kao autohton narod, mi u njoj živimo i sasvim sigurno da ćemo živjeti i dalje. Mi imamo pravo na ovu državu, a pravo podrazumijeva i slobodu raspolaganja, bez potrebe da nam bilo tko što daje. Budućnost BiH kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim, AVNOJ-skim granicama bio bi nezamisliv bez pozitivnog ishoda referenduma koji ne bi bio uspješan da Hrvati nisu u masovnom broju, na poziv službenog Zagreba, dali podršku referendumu o samostalnosti BiH. Ne treba zaboraviti da se veliki dio Muslimana nije odazvao referendumu, uplašen mogućom agresijom JNA, želeći nastaviti svoju budućnost u krnjoj Jugoslaviji, rukovođeni stavom Alije Izetbegovića, izgovorenog prilikom napada JNA na selo Ravno na krajnjem jugu BiH;“Ovo nije naš rat ili jednako je pogrešno preuraniti koliko i zakasniti.“ Zanemaruje se danas i pomoć Republike Hrvatske, koja je osim vojno strateške-pomoći pružila pomoć u skrbi nad muslimanskim  ranjenicima, bolesnim i izbjeglicama kojih je prema procjenama tada bilo oko 200 000 na hrvatskom Jadranu. Zaboravlja se „gentlemanski“ pristup tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva u BiH, koji je prihvatio sve mirovne planove za završetak rata u BiH i na kraju, zaboravlja se i  27% teritorija BiH, koju je činila HZ-HB, teritorija koji je prema washingtonskom dokumentu ugrađen u teritorij današnje Federacije BiH. Zaboravljaju se i sve ustavne promjene koje su u BiH uslijedile nakon rata, koje su Hrvati prihvaćali želeći graditi zdravu demokratsku sredinu, a uglavnom su te promjene bile truli kompromisi kojim su se Hrvati odricali svoga političkog i nacionalnog suvereniteta za interese države BiH, o kakvim druga dva naroda nisu željela niti čuti. Washingtonskim dokumentom kao mogućnost predviđeno je uspostavljanje konfederacije RH s Federacijom BiH, no tim putem se nikad nije krenulo, vjerojatno ne želeći ponovo otvarati teška i sumorna pitanja. Hrvati su odlučili svoju perspektivu graditi s Bošnjacima u Federaciji BiH, a pomoć nisu mogli očekivati, jer pravog saveznika nisu imali niti u RH. Zaključno, želim konstatirati da današnje BiH ne bi niti bilo da nije bilo spremnosti hrvatskog političkog rukovodstva da se krene putem koji je prethodno opisan. Zato potpuno slobodno kažem da su upravo Hrvati najveći prijatelji BiH.

Loša kopija Juge

Prof.dr.sc. Božo Žepić je jednom prilikom rekao kako se danas Bošnjaci u FBiH ponašaju kao nekada Srbi u onoj državi koja znamo kako je završila, samo još agresivnije i bezobraznije. Ova konstatacija profesora Žepića, s kojom se u potpunosti slažem, poslužila mi je kako bih napravio paralelu između nekadašnjeg političkog Beograda i današnjeg političkog Sarajeva. Bosna i Hercegovina, prema analizama mnogih pravnih eksperata, nije ništa drugo nego loša kopija Jugoslavije svedene u okvire malene države, koja nema kapaciteta izgraditi niti funkcionalan pravni i sigurnosni sustav, koji bi sve najvažnije aspekte nužno trebali držati na okupu. Bosna i Hercegovina je administartivna jedinica koja se sastoji od Hrvata, Bošnjaka i Srba, umjetno stvorena u bivšoj Jugoslaviji i brzopleto priznata kao država od strane zapadnih sila. Danas je to priznanje zapravo jedini kohezivni faktor koji BiH kao asimetričnu federaciju drži na okupu, jer zdravo tkivo koje može sačuvati BiH je odavno uništeno. Bosna i Hercegovina danas opstaje samo zahvaljujući činjenici, da je to želja dijela Međunarodne zajednice,prije svih SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, koja postojanje BiH vidi kao poligon za ostvarenje vlastitih geostrateških interesa prema islamskom svijetu na Bliskom Istoku, ili pak BiH ljubomorno čuvaju kao bolesnika na Balkanu, kao potencijalno krizno žarište želeći naškoditi „svijetloj budućnosti“ Europske Unije. Jer, da se ne lažemo – stabilna i jaka EU šteti interesima gore navedenih zemalja.

Na Zapadu ništa novo

Danas samo Bošnjaci žele ovakvu BiH, kao što su nekad samo Srbi željeli Jugoslaviju. Nekadašnji politički Beograd iz kojega je krenula „karavana smrti“, danas je preseljen u „multietničko“ Sarajevo, koje Hrvatima bira političke predstavnike, kao nekada Beograd Sejdu Bajramovića kosovskim muslimanima, a znamo da je takva politika upravo dovela da danas Kosovo, kao kolijevka srpskog naroda bude neovisna država u kojoj su kosovski Albanci konstitutivni narod. Blagonaklonost Zapada danas je platformašima dala mogućnost da, kršeći ustav i zakone,  pod floskulom stvaranja multietničke zajednice, te navodne pomirbe građanskog i nacionalnog, stvori građansku državu koja Hrvatima i Srbima nikada neće biti prihvatljiva. Takvu mogućnost dopustio je Zapad i prije dvadeset godina kada je i Beogradu pružio mogućnost upotrebe represivnog aparata da za „48 sati“ smiri strasti i uzavrelu situaciju stavi pod kontrolu i na taj način sačuva Jugoslaviju. Danas Bošnjaci na isti način slijede školski primjer Srba u Jugoslaviji, čitajući Islamsku deklaraciju, čiji je autor otac moderne bošnjačke nacije Alije Izetbegovića, a koja je svojim karakterom jednaka Memorandumu SANU Dobriše Čosića, te ga pomno razrađuju u Bošnjačkom Institutu kojemu je na čelu „zaljubljeni socijaldemokrat“ Zlatko Lagumdžija. U Deklaraciji, jednako kao i u Memorandumu, jasno je razrađena strategija malih koraka, na koji način i pomoću koga ostvariti apsolutnu dominaciju, ako ne nad Srbima, onda barem nad Hrvatima. Bošnjaci danas ne dopuštaju Hrvatima, kao konstitutivnom narodu, da dožive svoje kulturno, vjersko, političko, nacionalno i drugo ostvarenje putem rasploživih medijskih kapaciteta, a s gnušanjem odbijaju bilo kakvu mogućnost formiranja kanala na hrvatskom jeziku, što se na Zapadu pruža čak i nacionalnim manjinama.

Monete za potkusurivanje

U takvoj politici Sarajeva, koja vodi stvaranju građanske, što će reći – Hrvatima neprihvatljive države, dovoljnu asistenciju imaju u, istina tek nominalnim,  „Hrvatima“ – Komšiću, Jurišiću, Lijanoviću …, na tragu istog načina kojim su to Srbi u bivšoj državi želili ostvariti sa Sejdom Bajramovićem u svojoj politici prema Kosovu. Za ovakve izdajice vlastitog naroda, koje Dante smješta u deveti krug pakla, postoji jedan divan stih: “U Navarri se umiralo od srama !!!“ Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi zbog ovakvih političkih predstavnika, koji su navodno reprezenti hrvatskih interesa u Vladi FBiH, umirali od srama, ali oni nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi. Vlastiti narod su prodali za  parče kruha kojeg im daju oni koji nas žele iskoristiti kao monetu za sitno potkusurivanje. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni, ali neka ne zaborave da će ono što je umrlo u Beogradu umrijeti i ovdje.

Zanimljiva je konstatacija profesora Zdravka Tomca koji tvrdi da konstituiranjem hrvatske države u međunarodno priznatim granicama, čvrsto pozicioniranje hrvatskog nacionalnog bića još uvijek nije završeno, jer zli duhovi još uvijek ne miruju. Zbog toga, hrvatska politika ima još mnogo posla. Neminovno je uložiti dodatne napore na ostvarenju suradnje domovinske i iseljene Hrvatske, jer u svijetu danas, izvan matične domovine brojčano živi još jedna Hrvatska. Potrebno je još mnogo energije kako bi Hrvati u BiH došli do ostvarenja potpune ustavno-pravne ravnopravnosti s druga dva naroda. Zato očekujem žurno uključenje svih relevantnih političkih predstavnika na rješavanju hrvatskog pitanja u BiH, a prije svega Republike Hrvatske, države koja je na pragu ulaska u EU. Ona svojim primjerom i iskustvom u tranzicijskom procesu može (i mora) pomoći rješavanju ovog otvorenog pitanja, jer neposredno ima najveći interes zbog svojih sunarodnjaka u BiH, ali i zbog partnerstva koje ostvaruje na gospodarskom i ekonomskom planu u BiH.  Tek tada Hrvati mogu biti zadovoljni svojim nacionalnim i statusnim položajem, a sve ostalo, pa i ova današnja situacija u BiH pokazuju da su na sceni polovična rješenja. Zbog toga se pridružujem pitanju koje je postavio predsjednik HDZ 1990 dr. Božo Ljubić međunarodnim medijatorima u BiH, a na koje još nije dobio odgovor;“ Da li su Hrvati žrtve regionalnih preslagivanja, koja još nisu završena na ovim prostorima, da li smo mi kompenzacija za izgubljeno Kosovo kako bi Srbi dobili RS, a Bošnjaci FBiH?“

I za kraj – opet na početku

Hrvati u BiH ne traže ništa što im ne pripada, a još manje žele rješenje koje ide na štetu drugoga naroda. Mi želimo biti partneri i na taj način graditi europsku i demokratsku budućnost, te doći do rješenja koje bi značilo zadovoljstvo hrvatskog naroda svojom statusnom pozicijom. Demokracija je nemoguća bez rješenja nacionalnog pitanja, a nacionalno pitanje nije moguće riješiti bez demokratskog raspoloženja svih relevantnih sugovornika. U tom smislu citirao bih Papu Ivana Pavla II.;“Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju dovesti do zaborava mnogih elemenata koji ujedinjuju narode koji su do jučer bili u ratu. I zato je hitno i nužno sabrati sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive solidarnosti.

Zbog toga reagiram na ponašanje sarajevske političke vrhuške koja svojim ponašanjem na najbolji način zrcale politiku Beograda s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, kojom sakate i europsku i demokratsku budućnost BiH. Zbog toga, zabrinut za budućnost hrvatskog naroda u BiH, ali i samu BiH, koja nesigurno „hoda“ stranputicama svoje prošlosti, poslao bih poruku bošnjačkom političkom rukovodstvu, parafrazirajući govor upravo oca moderne bošnjačke nacije, Alije Izetbegovića, kojim je poslao dramatičan apel u Parlamentu BiH 14.10.1991.;“…Vaša pozicija, vaš način ponašanja, vaše poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi ne želimo prihvatiti BiH. I još nešto… Vaša pozicija, vaš način ponašanja, vaše poruke na najbolji način objašnjavaju zašto ni drugi ne žele prihvatiti tu BiH. Takvu BiH kakvu Bošnjaci hoće, danas više nitko neće, osim možda bošnjačkog naroda. Takvu BiH su u očima bosanskohercegovačkih naroda, jednostavo omrzli u očima Europe i svijeta, takvi načini kako to bošnjački političari rade. Međutim, oni su samo izraz jednog načina mišljenja, jednog pristupa. Mi smo se sve nadali, a nadamo se  i dalje da će bošnjački narod doći do svoje demokratske tradicije, da će bošnjački narod osjetiti one zalihe demokratske tradicije, koje je imao i koje ga odlikuju, po kojima je bio poznat u svijetu. Ovo što se radi danas ne služi na čast bošnjačkom narodu, ova pozicija  i poruke koje se iskazuju. Hrvatski narod neće nestati, ja to poručujem bošnjačkim političarima!

{jathumbnail off}