Vjerojatno smo svi kroz javni prostor BiH koji je, kako neki iz struke kažu, podijeljen na barem tri odvojena dijela, mogli čuti ideju ili od nekog odaslanu poruku kako je sport kao univerzalno prihvaćena vrednota, taj koji može ovu podjelama unakaženu zemlju, okupiti i podjelama opterećeni puk zaokupiti nekim drugačijim univerzalnim vrijednostima. Istina, nisam netko tko previše umuje i razmišlja na tu temu, ali opet mišljenja sam da sportaši i ljubitelji te najvažnije sporedne stvari u životu ne razmišljaju previše o tim „prevažnim i sudbonosnim stvarima” kako političari često nazivaju društvena pitanja koja su predmet njihovog javnog djelovanja.
Za vitez.info piše: Vitez Pera
U kontekstu ovih proklamiranih vrijednosti i najavljenu utakmicu između BiH i Latvije koja je odigrana u Gradskoj sportskoj dvorani Vitezu gledao sam kao priznanje Vitezu, čija dvorana (uzgred, napravljena je isključivo novcima Vitežana, bez potpore države, op.a.) eto ispunjava stroge propise EHF –a, i što će moj grad s pravom staviti uz bok najvećim sredinama i sportskim centrima u BiH.
Post festum, na žalost, taj dojam ne dijelim danas, čak opasno sumnjam u tezu da je sport univerzalna vrednota, koja je svojevremeno u staroj Grčkoj mirila zaraćene strane za vrijeme njihove Olimpijade. Ono što sam vidio i doživio na utakmici više mi je sličilo na zlouporabu „univerzalne vrednote”, poradi sumnjivog parcijalnog interesa jedne strane. Ako bi dopunjavali poznatu misao Carla von Klauzevitza po kojoj je “Rat tek nastavak politike drugim sredstvima”, onda je u BiH sport sve više postao nastavak rata drugim sredstvima.
Nastavak rata sportskim sredstvima
Da je tome tako, spoznao sam neposredno pred početak, ali i za vrijeme same utakmice između rukometaša BiH i Latvije u Vitezu, gdje se zbio cijeli niz (ne)običnih situacija kojima potkrepljujem ovu moju tvrdnju. Po tko zna koji puta na vrlo perfidan način, na jednom vrhunskom sportskom događaju poručeno je Hrvatima, Srbima, naravno i ostalima da je reprezentacija, a vjerojatno i BiH, zemlja tek jednog naroda. Ukoliko ste spremni biti dio ratnohuškačkog folklora i asimilirati se, onda ste dobrodošli. A počelo je već pred sam „sportski” susret, intoniranjem državnih himni. Značajan dio navijača BiH je korektno odslušao taktove Dievs, svētī Latviju! (Bože, blagoslovi Latviju!), nacionalne himne Latvije, da bi onda pokazali nepoštovanje spram Državne himne BiH, za vrijeme čijeg intoniranja su pjevali drugu pjesmu, koja službeno i zvanično nema nikakve veze s ustavom propisanom državnom himnom. Da apsurd bude veći, to su radili i neki reprezentativci.
Inače, nepoštivanje državne himne Bosne i Hercegovine sukladno odredbi članka 3. Zakona, kao i neizvođenje državne himne Bosne i Hercegovine sukladno odredbi članka 5. Zakona predstavlja prekršaj za koji će se kazniti novčanom kaznom:
1. u iznosu od 1.500 do 7.500 KM tijelo vlasti, gospodarsko društvo ili druga pravna osoba,
2. u iznosu od 300 do 750 KM odgovorna osoba u tijelu vlasti, gospodarskom društvu ili drugoj pravnoj osobi,
3. u iznosu od 300 do 750 KM osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost,
4. u iznosu od 100 do 400 KM građanin.
Zakon o državnoj himni jasno govori o sankcioniranju nepoštivanja državne himne, no (ne)jasno je hoće li za one koji su iskazali nepoštivanje biti ikakvih posljedica.
Još nisam razlučio u čemu je razlika između zviždanja državnoj himni i pjevanja druge pjesme uz tonove te iste himne??? Odgovor vjerojatno znaju dežurne mahalske „patriote”…
Za zapišavanje – Spremni !!!
Pojedini sarajevski mediji kao neobičan detalj s utakmice iz Viteza istaknuli su sliku viteškog Hrvata koji je na utakmicu došao u kockastom dresu, a niti najmanje im nije bilo neobično mahanje desetinama ratnih zastava i obilježjima Armije BiH, pod kojima su ubijani pripadnici hrvatskog i srpskog naroda, a bogme i bošnjačkog, ali i ostalih naroda. Šahovnica, pa i kockasti dres predstavljaju dio identiteta hrvatskog naroda, kako u BiH, tako i bilo gdje u svijetu. Ali, u BiH gledanoj iz perspektive većeg dijela jednog naroda, to je obilježje nedopustivo. Velik dio Bošnjaka, nikako ne svi, sklon je zastupanju teze kako postoji nekoliko vjera, a jedna, bosanskohercegovačka, nacija u BiH, što se posebno očitovalo nakon ovoga susreta u komentarima objavljenim na brojnim bh. portalima. Ne bih htio biti zlonamjeran, ali uvjeren sam da će ih netom završeni popis pučanstva itekako demantirati. Ako je vjerovati preliminarnim rezultatima, netko ih je debelo zajeb’o. Ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put. No, o ovom više neki drugi put, da se vratimo temi.
Sukladno načelu, u životinjskom svijetu popularnog termina „zapišavanje teritorija”, za vrijeme intoniranja himne i tijekom cijele utakmice jasno se vidjela koreografija sa zlatnim ljiljanima, a kako bi se otklonila svaka dilema za vrijeme utakmice su se pojavila i ratna obilježja i zastave Armije BiH. Svojevremeno, dok se Maksimirom orilo Šimunićevo „Za dom” i navijačko „Spremni”, dežurne moralne vertikale iz Sarajeva tih dana su od toga napravili glavni problem Sarajeva i većeg dijela BiH. Međutim, kada se „popljuje” državna himna BiH, onda to i nije loše. Onda je to mjera „patriotizama, domoljublja” i sl. Dapače… Osim, ne Ivica on je (po)doban i nije fašista, osim…ukoliko to rade fašistoidni Srbi ili ned’o Bog Hrvati. Onda je to fašizam bez granica.
Omiljeno pitanje sarajevske medijske klike upućeno Hrvatima ili Srbima u Bosni i Hercegovini, a sad i svekolikoj nebošnjačkoj javnosti, uobičajeno glasi: “Da li će te vi navijati za BiH?¨“. Vjerojatno očekujući kako su upravo Hrvati i Srbi zbog svoje pripadnosti po default-u protiv BiH, pritom rezervirajući isključivo Bošnjacima ekskluzivno pravo ne samo navijati za BiH, nego čak i propisivanje “recepta ispravnog navijanja”, ističući kako je samo njihov stil navijanja ispravan i dopušten. Pravo Bošnjaka – navijača ne staje samo na tim pitanjima, oni imaju pravo one koji nisu sposobni pratiti njihov stil navijanja ili se u svemu tome ne pronalaze, etiketirati i okvalificirati mrziteljima BiH, po principu ¨ako nisi s nama, onda si protiv nas“. Dovedeno do paradoksa u jednom reality show nastupu je to opisao čovjek u invalidskim kolicima koji je zamalo dobio „patriotske” batine jer nije mogao poslušati navijačku ultimativnu zapovijed – „’Ko ne skače mrzi Bosnu” !!!
“Najgorljiviji”, da ne napišem najvatreniji, navijači BiH svoj patriotizam i ljubav prema repki spremni su iskazati isključivo uz besplatne ulaznice. Oni nisu kao običan puk, oni su vrjedniji, oni više vole pa stoga ne moraju ni platiti ulaznicu te na taj način dodatno pokazati koliko su spremni podnijeti žrtvu za “jednu i jedinu”. Ovim putem slobodan sam javno postaviti pitanje rukovodstvu saveza koliko je ulaznica prodano, a koliko i komu podijeljeno? Računica je jednostavna, u svim izvješćima stoji da se na tribine nakrcalo oko 2000 posjetitelja. Po starom dobrom običaju, pitanje će vjerojatno (p)ostati retoričko.
Mala pobjeda ili veliki poraz ?
Susret rukometne vrste BiH i Latvije u Vitezu, trebao je biti svojevrstan sportski spektakl inače, a ne samo za one koji tu navijaju nošeni tobožnjom ljubavi prema domovini. Zašto kažem inače, prije svega zbog toga što je to sportski susret najvišeg ranga ikada održan u Vitezu. Biti domaćin susretu dvije reprezentacije, trebala je biti nemala čast. U tom susretu trebala je uživati ne samo sportska, navijačka javnost, nego i oni koji nisu vjerni pratitelji sporta, obični građani Viteza, koji su s mnogo poštivanja došli pogledati utakmicu samo zbog toga što igraju dvije reprezentacije, a jedna od njih je i ona njihova, Bosne i Hercegovine i tamo neke Latvije. Ugođaj takve vrste upravo su pokvarili oni koji misle kako imaju ekskluzivno pravo propisivati recept navijanja. Mora se priznati da su se momački potrudili da rekvizitima, dekoracijom, zastavama, povicima i ponašanjem, a posebno improviziranim tekstom himne BiH, koja inače nema tekst, od potencijalno spektakularnog sportskog događaja, tako prizemljiti i poniziti taj susret, da se nemali broj gledatelja osjećao u najmanju ruku neugodno. I za sami kraj još jedna tema za razmišljanje: stoji li iza ovih „patriotizama” i namjera da se „malim” sredinama ogadi nastup reprezentacije i održavanje značajnih sportskih manifestacija i treba li ponovno sve vratiti u „jedno i jedino”, patriotski osviješteno Sarajevo, jer kako se u „jednom i jedinom” već uvelike govori – nogomet nam odvedoše u Zenicu, a sad i rukomet u Vitez. „Pa do kada tako? ‘Đe smo mi u svemu tome?”.
Da, valja za kraj kazati i to da su rukometaši BiH u Vitezu slavili nad Latvijom 27:26, a ja još uvijek nisam siguran je li Bosna i Hercegovina u Vitezu pobijedila ili izgubila?!
Komentari su uklonjeni zbog vrijeđanja.
