„Kao i mnogi drugi, logoraši prije svega, pa tako i Nikola Čičak iz Lašvanske doline, dolazili su kod mene u Mostar tražeći savjete, pomoć različite vrste. Uzvraćao sam pozitivno gdje god i kada sam mogao, a Nikoli i u više navrata, znajući kakvu je kalvariju prošao na zloglasnoj Manjači i kako sada, bez stalnih primanja, teško živi sa suprugom i troje malodobne djece“, kazao nam je predsjednik Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Vladimir Šoljić, proteklog vikenda u naselju Hrasno, u domu obitelji Čičak. A treba li reći da Šoljić nije došao praznih ruku?
„Došao sam posjetiti ovu obitelj a zahvaljujući tvrtkama „Namex“, Vlasnika Jakova i Stjepana Nakića, „MCI“, vlasništvo Miljenka Miće Crnjac i „Primorke“, vlasnika Ivana Primorca, mojim prijateljima iz Širokog Brijega, nisam došao praznih ruku, kako ste naglasili. Donio sam im prehrambenih potrepština, školske knjige i školski pribor za Luciju, učenicu srednje škole u Vitezu, i Ivanu učenicu osnovne škole, također u Vitezu. Uz to u trgovini „Prima sport“ u Vitezu, na dar su dobile lijepe i kvalitetne patike kakve im njihovi roditelji nisu u stanju kupiti. Bez prigodnih darova nije ostao ni prvašić Ivan. Obradovao sam ovu skromnu i siromašnu obitelj, a i ja sam sretan i zadovoljan i htio bi i na ovaj način zahvaliti mojim prijateljima iz Širokog Brijega koji su mi omogućili ovako lijepo zadovoljstvo. Jer, pomoći onom komu pomoć treba, čini sretnim i zadovoljnim i darovane i darovatelje“, kazao je Šoljić koji je jedan dio mladosti, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, živio u Vitezu. I Vladimir je, valjda i radi toga, uvijek imao i pokazivao senzibilitet za ljude ovoga kraja, gdje je živeći bio prihvaćen kao svoj najrođeniji. A dobro se, uvijek, dobrim vrača.
A Nikola Čičak (1963.) s TV snimaka koji su obišli svijet, poznati je i upečatljivi tužni lik, visoki mršavi, do pasa goli, kost i koža kako se to zna reći, s rukama na žičanoj ogradi zloglasnog logora Manjača, gdje je, ni kriv ni dužan, proveo osam mjeseci. Uhićen je kao civil na Kupresu 1992. godine i odveden u zloglasnu Manjaču. Nakon puštanja na slobodu, jedno vrijeme je živio i liječio se u Hrvatskoj, a nakon rata vratio se u rodnu Lašvansku dolinu (rođen je u Gornjem Putićevu u općini Travnik), životario, potucao se od „nemila do nedraga“, a prije nekoliko godina skromnu kućicu s okućnicom njemu i njegovoj obitelji, darovale su časne sestre Družbe „Služavki Malog Isusa“ iz Viteza.
Imao je Nikola više godina minimalni iznos tzv skrbi koju mu je, kaže, „svemoćni ministar Helez ukinuo“. Supruga, invalidna osoba, prima invalidninu u iznosu od 100 KM, imaju nekoliko koza, svake godine hrane svinju, obrađuje skromni posjed, žive, životare a ponekad priskoče i dobri ljudi kao što je to ovaj put učinio Vladimir Šoljić, koji je bar za kratko u njihov skromni dom donio radost i zadovoljstvo. „Hvala dobrom čovjeku, našem iskazanom prijatelj, Vladimiru Šoljiću, hvala njegovim prijateljima u Širokom Brijegu, unijeli su radost i ohrabrenje u naš dom“, kazao je Nikola, pridružila se zahvalama i supruga Angela (1970.) koja je na pitanje što im je najnužnije a što nedostaje, skromno odgovorila. „Štednjak na drva. Ovaj koji imamo je stari, na „izmaku snaga“ i teško da će i ovu zimu izdržati“, kazala je, a nije sakrivala ni suze, radosnice, moglo bi se reći, jer ova iskazana ljudska dobrota učinila je i nju i njezinu obitelj sretnim.
Zvonimir Čilić
