Pokušaj oživljavanja pravne države iliti “Hrvatski atak na BiH”

Treba jasno reći, ne treba kriti, da su Hrvati u srednjoj Bosni, a rekli bi i u cijeloj BiH, nezadovoljni, čak i više od toga, politikom (učinkom) koju vode hrvatski dužnosnici na svim razinama vlasti. Dojam je, a to se može čut i čitati (po društvenim mrežama), kako Hrvati zbog loše politike svojih izabranih dužnosnika sve više „tonu“ u ralje bošnjačke politike. Prava su im sve manja i umjesto statusa konstitutivnog naroda, što je ustavna kategorija, sve su bliže statusu nacionalne manjine.

Bošnjaci, ili je bolje reći SDA, ih „deru“ gdje stignu, biraju im  člana Predsjedništva BiH, „pokrštene“ Bošnjake im  instaliraju u Dom naroda, ne pristaju na normalne izbore u Mostaru, „krste“ ih “ustašama”, “fašistima”, u boljem slučaju samo katolicima, nikako Hrvatima. Jer, oni „slave“ žrtve bleiburške tragedije… Nude im, za određene protuusluge  kojekakve ahdname,  kao onu  koju je katolicima velikodušno dodijelio sultan Fatih 28. svibnja 1463. godine u svom logoru na polju Milodraž kod Fojnice. Takvih ahdnama  (sultanskih fermana) katolicima (?) u Federaciji BiH sada nudi neki novi sultan Fatih u liku i djelu Bakira Izetbegovića, a zove ih – koncesijama. Nude im, naime, koncesiju, naravno, na određeno vrijeme, da sami mogu birati svog člana Predsjedništva BiH,svoje predstavnike u Dom naroda…

I nakon svega ovog i mnogo što drugoga, razumnog i tolerantnog novog Fatihe i njegove svite,  kao grom iz vedra neba odjeknu vijest (za Bošnjake vrlo opasna, deprimirajuća, za Hrvate „za prste polizat“) da hrvatski dužnosnici, na čelu s Draganom Čovićem,  a uz pomoć glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH, Gordane Tadić,  Hrvatice (još uvijek nije okarakterizirana  ustašicom), izvršiše državni udar.  Naime, „strpaše“ u ćuzu  (bajbuk, zatvor) Fadila Novalića, federalnog premijera, obezglaviše Federaciju s ciljem skorog preuzimanja vlasti. Podmukli „latini“ (katolici – Hrvati), su dugo vremena mudro šutjeli, predstavljali se  nemoćnim, za svoje glasaće često i nesposobnim, a onda „bum“. I ustašoidni katolici samo što nisu preuzeli vlast u njihovoj (?) Federaciji, gdje su trostruko-četverostruko oni brojniji. A to je, bilo bi, prava katastrofa  za Bošnjake u Federaciji  ali i za  Bosnu i Hercegovinu uopće.

No, čvrsto i  žestoko, onako demokratski,  po čemu je odavno poznat „oplete“ po Hrvatima, bivši reis Mustafa efendija Cerić i poruči glavnoj tužiteljici Tužiteljstva BiH, Gordani Tadić: Sram vas bilo!!!

Ipak, najčešće i najžešće „čereći“ po Hrvatima i po tužiteljici Tadić Bakir Izetbegović, jer tko zna , budu li hrabrosti (dozvoli im se) u Tužiteljstvu BiH, do kuda (do koga) će istraga stići?. Zna Bakir da , ako se ustašoidni HNS i Tužiteljstvo BiH s Hrvaticom (?) na čelu,  Gordanom Tadić, ne zaustave, mogla bi zaglaviti i Sebija Izetbegović kako to tvrdi „Žurnal“.

„Radi se o nastavku udara na bošnjačke prvake koje je počelo imenovanjem Gordane Tadić na poziciju glavne tužiteljice Bosne i Hercegovine i podizanja niza  optužnica protiv generala Armije Republike Bosne i Hercegovine“,  kaže zabrinuti  Izetbegović. Jer čovjek je stotinu puta govorio kako Armija BiH nije činila zločine, „a ona (Gordana Tadić op.a.) sada podiže optužnice protiv naših generala“. Nečuveno!

Diplomatski, kako samo on to zna, sve komentira i drugi član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, alias Sejdo Bajramović, pa dvosmisleno, ali filozofski, kaže: Sve ovo mi liči na predratnu aferu Agrokomerc“. Na te riječi jedan Hrvat iz Nove Bile pita „što je pisac (Komšić) htio reći“? Jer, afera Agrokomerc nikada do kraja, čisto i pošteno, nije istražena i ostale su dileme je li u pitanju bila igra politike ili lopovluk, korupcija? Zna Komšić taktizirati, a da ne zna zar bi bio ono što jest – bošnjačko cvijeće. Bome, zna biti, bar verbalno, vrlo strog, ne libi se zaprijetiti čak i rušenjem Pelješkog mosta…, te poručiti Srbiji „da bi mogli dobiti po prstima“, dirnu li u Bosnu i Hercegovinu koju je on tako zdušno “branio, pa i obranio”. Rekao je on, žestoko reagirajući na  održavanje svete mise u sarajevskoj Katedrali za žrtve partizanskih zločina Bleiburga i Križnoga puta, kako „Bosna i Hercegovina nikada neće biti fašistička“. A sada  se ta izjava označava kao priprema, preteča za sadašnje prljave igre „latina“   državnim udarom. Ne šuti ni prvi bošnjački član Predsjedništva Džaferović, nego odlučno poručuje: Dokaze na svjetlo dana ili… A njega nitko da upita, gdje je bio i što je radio za vrijeme rata u Zenici i na širem zeničkom području, tamo čak do Vozuće, Ozrena…

Na sve to glavna tužiteljica Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, Gordana Tadić kaže „Sigurnost mene i moje obitelji je ugrožena“. Na žalost, tako se prije petnaestak dana osjećao i uzoriti kardinal Vinko Puljić.

Da tu nekog vraga ima, ironični su Hrvati u Lašvanskoj Dolini, oni (Stranka demokratske akcije op.a.) koji uvijek vide neke zavjere ako se stanje ne odvija kako oni žele, može se zaključiti (?) i po odluci koja je stigla iz američkog Veleposlanstva kako je bivši tajnik SDA Amir Zukić, stranački i obiteljski prijatelj  Izetbegovića, za Amerikance persona non grata (nepoželjna osoba). Eto ti vraga, Ameri se ujedinili s Hrvatima “ustašama”, u državnom udaru koji pokušavaju u djelo provesti.  

Hoće li sve ostati kao s nekadašnjom aferom Agrokomerca?! Mnogi misle da hoće. Sitne ribice, Fikret  Hadžić, vlasnik tvrtke „Zlatna malina“, Fahrudin Solak, direktor Federalne uprave Civilne zaštite (koji obožava vrhunske motore i za državne novce, za Federalnu Civilnu zaštitu ih kupuje, a on ih vozi) možda i plate ceh. Premijer Federacije BiH, Fadil Novalić,  za koga „Žurnal“, s nizom argumenata, tvrdi da baš i nije neki čistunac, mogao bi dobiti školski (?) ukor za neke sitne propuste koje je napravio. A ne daj Bože da bude drukčije. Naime, njegova odvjetnica tvrdi da se ne bi mogle isplatiti mirovine, invalidnine… i tko zna što bi nas još moglo zadesiti? I Fadil bi pušten..

A kada sve ovo „legne“ na svoje mjesto, kada se bude vidjelo kako je „vuk ujeo magarca“, da državni udar,  nije uspio, “ustašoidni” i “fašistoidni” Hrvati će biti teško razočarani i frustrirani. Jer, pružena im je bila  ruka prijateljstva, nudile su im se kojekakve ahdname, ljepše rečeno koncesije… Ništa nisu prihvatili, a državni udar nije uspio. I što sada?