Patriotizam i renesansa!

Ljudi vole odlaziti u prošlost da bi tražili uzroke sadašnjih nedaća. Mnogo, možda i previše je hodača po prošlosti koji je prekrajaju prema vlastitoj mjeri i vjeri.

Piše: Nikola Ivišić

Radi toga je možda dobro napraviti korak dalje u prošlost, ne u doba kada se stvarala OVA država, Bosna naša, i Hercegovina, nego se vratiti u 16. stoljeće, u doba kada se moderna Država rađala a Monarhija umirala. I možda je dobro zadržati se na kosturu države, principima i razlozima njenog nastanka, a na trenutak zanemariti sve one ideološke nijanse i premaze koje dođu kasnije.

Thomas Hobbes, britanski mislilac koji je prvi dao konceptualni nacrt države kao takve, i njegova ideja o građi, obliku i moći građanske države postala je shema po kojoj su nastajale sve države u doba prosvjetiteljstva i nakon, i ona glasi:

Ona (Država) je osoba, a tvorac njezinih radnji postao je velik broj pojedinaca, i to posredstvom uzajamnih sporazuma, s ciljem da koriste snagu i sredstva svih, onako kako to budu smatrali prikladnim za mir i zajedničku obranu.

Monarhija je umrla onda kada su ljudi shvatili da nisu više u službi onoga koji ih predstavlja, nego da je njihov predstavnik njihov sluga; onaj koji je među njima najuzvišeniji, najuzvišeniji je zato jer su ga oni uzvisili, podanici su izvor vladareve moći. Zašto je uopće uzvišen? Prema Hobbesu, uzvišen je osigurati mir onima koji su ga uzvisili i pruži uvjete u kojima će moći živjeti svoj život u blagostanju. To treba biti njegov jedini interes i jedina zadaća. Trenutak kada je više ne obavlja je trenutak kada oni ispod njega imaju legitimitet da ga zbace.

Koji god konstitutivni elementi tvorili našu državu, njena svrha ostaje ista: Država postoji da zaštiti ljude od rata svih protiv svih i nestabilnosti koja proizlazi iz ovog (za Hobbesa) prirodnog stanja.

Gledajući na našu prošlost, zaista se čini da je ratovanje naš najprirodniji način postojanja. Mora dakle biti neki razlog zašto se netko odlučio na stvaranje nečeg takvog protivnom našoj kolektivnoj prirodi.

Država je dakle, u svojoj definiciji, dogovor, i to dogovor očeva koji su shvatili da će nestati sa ovog svijeta nastave li živjeti i poticati nesigurnosti i nestabilnosti koja proizlazi iz konstantnog ratovanja s bližnjima, sa susjedima. Sa svakim novim sukobom, njihov broj se smanjuje i kraj bliži. Svako prikupljeno naslijeđe otima se i rasipa, nestaje.

Previše je strasti u našim djelima da bi tek tako zaključili da itko, od ova tri naroda, svjesno radi da sruši ovaj dogovor. Prevelika je ljubav prema zemlji koju ova država ocrtava, i previše se jasno sjena te ljubavi prelijeva u mržnju prema onima s kojima je dijelimo.

Možemo li se sjetiti kako se voli država?

Neki državu vide u simbolu. Grbu. Pjesmi. Zastavi. Bazenu u obliku Bosne. Prikazu njenih granica na papiru. Tko je god otišao iz rođene zemlje, pa joj se vratio nakon dugog izbivanja, zna da ti simboli predstavljaju sve ono šta ta zemlja nije. Država nije u predmetu niti u kakvom objektu. Vidjeti je njima je simptom zaborava onog prvotnog dogovora naših očeva: „velikog broja pojedinaca, koji su posredstvom uzajamnih sporazuma…“.

Država je duh u ljudima, osjećaj među brdima, u odgoju koji smo odnijeli u svijet. Svatko tko je bio stranac u tuđoj zemlji, zna o čemu pričam. Ne donose oni simbole i grbove u tuđe zemlje, a ipak donose Bosnu.

Duh jedne države je u živućim, dišućim i hodajućim cvjetovima izraslim iz njena tla, a ne u mrtvim kompoziturama boje na zidu ili ukalupljenim komadima žice, betona i metala koje je netko prekrojio i dizajnirao prema vlastitom nahođenju. Svako sabijanje države i zemlje u objekt i predmet je redukcija nje same.

Država se voli tako što ćemo njenoj zemlji pokloniti generacije koje će barem za trunku biti bolje od prethodnih.Koji će je tjerati i provocirati da bude bolja i veća iz dana u dan. A ne ponavljati grijehe, greške, bdijenja i pokore pokojnih. Koliko puta će se kosti mrtvih vaditi iz zemlje da se skrene pažnja sa kostiju živih? Koliko puta će mrtvi tražiti da pokapaju svoje mrtve? Kako onda možemo služiti grbu, zastavi, nekom prikazu države na papiru ili betonu? Kako je možemo vidjeti u mrtvima, pored toliko živih?

Oni koji pozivaju na ljubav prema simbolu, rade to jer u sebi nose mrtvu ljubav, ljubav čiji je rast i razvoj već dovršen i u dubokoj je fazi raspada. Odlika je velikih kultura da otresu prašinu sa sebe i nastave ići naprijed. Tko nas to tjera da ostanemo maleni? Tko nas to svodi na simbol? Tko nas navodi da budemo smrznuti, nepokretni i nepromjenjivi kamenčić vremena na rubu zaborava?

Jer Bosna je u srcima i umovima naroda od kojih je sastavljena i jedino prema njima imamo obavezu i dužnost. Jedino tako ne izdajemo namjeru i volju pradjedova da tu stvorimo dobar život. Ali ne. Zaboravili smo njenu bit i sad se grčevito držimo njenog prikaza van nas samih.
Jer je mrtva u nama.
Pa plačemo i cvilimo kada nas netko na to podsjeća i ubijamo glasnika, a
laž ostavljamo na životu!