Osvrt na dolazak premijera Milanovića u Vitez

 altZašto (opet) Vitez i Lašvanska dolina, zašto je hrvatski premijer Zoran Milanović, nakon službenog posjeta Sarajevu, za svoj prvi posjet BiH izabrao upravo Vitez i Lašvansku dolinu? Zašto je to učinio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman (14. lipnja 1994.) dok je, još uvijek, bjesnio rat u većem djelu BiH i u Republici Hrvatskoj? Zašto su upravo Vitez i Lašvansku dolinu u poratnom vremenu posjećivali Gojko Šušak, Mate Granić, Ivica Kostović, Andrija Hebrang, Jure Radić, Vladimir Šeks, Zoran Primorac, Luka Bebić, Ivo Sanader i drugi visoki hrvatski dužnosnici? Zašto je nakon službenog Sarajeva prvo posjetio Vitez i aktualni predsjednik R. Hrvatske, Ivo Josipović (15. travnja 2010.), a to su učinili i kardinali Franjo Kuharić i Josip Bozanić, dok je loše vrijeme spriječilo premijerku Jadranku Kosor da posjeti Vitez i Lašvansku dolinu u siječnju prošle godine?

I svim ovim dolascima, do dolaska predsjednika Ive Josipovića, u bošnjačkim su se medijima uglavnom davale negativne konotacije i podgrijavale se tvrdnje i zle namjere mješanja Hrvatske u un unutarnju politiku BiH. No, dolazak predsjednika Josipovića Hrvatsima u Vitez i sada premijera Milanovića razbili su te stereotipe jer upravo ovi hrvatski politički lideri i stranka kojoj pripadaju (SDP) bili su favoriti bošnjačkih medija pa i bošnjačke oficijelne politike, najprije na predsjedničkim a potom i parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj. A i ta dvojica za svoj prvi posjet BiH, nakon službenog Sarajeva, izabrali su Vitez i Lašvansku dolinu gdje je za njih, za SDP, glasovao zanemarivo mali broj Hrvata. Zašto?, Otkud?

A dvojbe nema jer ta pitanja govore o veličinama ove dvojice visokih hrvatskih dužnosnika, o njihovoj pragmatičnosti ali i o poštivanju i ispunjavanju slova Ustava Republike Hrvatske koji im nalaže i brigu prema Hrvatima u ovoj državi. I zato, nakon što su Hrvati u srednjoj Bosni rekli „kapa dolje”, predsjedniče Josipoviću, to sada velika večina kaže i za dolazak premijera Milanovića.

Onim pak kojima i dalje nije jasno zašto Vitez (pa i bošnjačkim medijima) reći ćemo, zanemarujući, ovaj put, ratnu epopeju i teško stradanje Hrvata ovoga područja u proteklom ratu, da je Vitez poslije ratno gospodarsko čudo, kotač zamašnjak razvoja cijele Lašvanske doline, ali i šire regije, a ova općina po kriterijima i ocjenama međunarodnih organizacija i institucija spada u najrazvijenije i najuspješnije u BiH. U viteškom gospodarstvu uposlen je velik broj Bošnjaka, bez ikakvih ograničenja i predrasuda, ili, ne daj Bože, diskriminacije kada su u pitanju Bošnjaci, iako u ogromnom postotku vlasnici tvrtki su Hrvati. I ne samo da rade i Bošnjaci, nego je uposlenost u viteškim tvrtkama, bez sličnog primjera u BiH, odgovarajuća popisu stanovništva iz 1991. godine.

Vitez krasi primjer s kojim se ovdašnji Hrvati ponose, a bošnjački mediji i bošnjački političari nikada ne spominju, a riječ je o činjenici da Hrvati u Općinskom vijeću, iako stalno imaju uvjerljivu većinu, nikada nisu preglasali Bošnjake i uvijek su, u spornim situacijama, tražili i nalazili kompromisna rješenja. A to bi, za poštenu, održivu i prosperitetnu BiH, za Bosnu i Hercegovinu s „mirisom i okusom” kakva je oduvijek prepoznatljiva bila i kakva jedino može ostati i opstati, trebao biti poučak, poruka, nukleus budućeg suživota, tolerancije, razvoja…! A to su, već odavno, vidjeli i uvidjeli međunarodni dužnosnici, pa je općinski načelnik Viteza Vlado Alilović, 2007. u Strasbourgu primio priznanje Kongresa Vijeća Europe, a 2009. Europski pokret u povodu Dana Europe u BiH, Vitezu je dodijelio plaketu „Otvorena europska sredina”.

Viteški gospodarstvenici su nositelji brojnih visokih i najviši priznanja u BiH za gospodarski razvoj, a istaknuti viteški gospodarstvenik i politički dužnosnik, idejni tvorac Poslovnog centra u Vitezu, Franjo Rajković, prošle je godine dobi priznanje „Večernjakov pečat” za osobu godine u BiH.

Sve to, ili bar najvažnije naznake, vjerojatno zna i premijer Milanović preko veleposlanika u BiH, Tončija Staničića, a i drugih izvora, i sigurno ne bi išao (došao) u Vitez, ili bilo gdje drugdje, „naslijepo”, grlom u jagode. Zna premijer Milanović, također, da je ovo vrijeme, čak 17 godina nakon rata, zaista vrlo teško, vrijeme u kojemu Hrvati ponovno moraju „ratovati” i boriti se za svoja prava, za svoju konstitutivnost, pa time, na žalost, i za svoju opstojnost kao politički narod. Ovo je vrijeme kada Hrvatima na ovom području, pa i u cijeloj BiH, ponovo treba pomoć, ljudska, korektna politička, potpuno otvorena, transparentna. I nema dvojbe da je s takvim nakanama u BiH i u Vitez došao premijer Republike Hrvatske, Zoran Milanović.