Konferencija “Business Forum Livno 2018.” bila je prigoda za razgovor s Matom Rimcem, poznatim Livnjakom koji je u Hrvatskoj osnovao sada već poznatu tvrtku Rimac Automobili koja je razvila i predstavila električni automobil, a potom i krenula u njegovu serijsku proizvodnju.
Premda živite i radite u Hrvatskoj, nikada niste pokidali veze s rodnim Livnom. Što je ponukalo vas i nekolicinu uspješnih Livnjaka da rodnom gradu darujete zakladu Linnovate i tehnološki park?
– Puno nas za vrijeme praznika dođe u rodni kraj. Vidimo da je grad, nažalost, gotovo mrtav, osim kad se tu sjatimo iz svih krajeva svijeta. Nas nekoliko puno je razgovaralo o tome i odlučili smo nešto napraviti, pomoći drugima, da mogu svoje poduzetničke ideje i projekte razvijati u svom gradu, da ne moraju ići vani. Imamo puno prijatelja i poznanika koji, unatoč fakultetskom obrazovanju, nisu našli posao u ovom gradu te idu vani raditi, primjerice u Njemačku, poslove poput građevinarstva, vožnje kamiona. Meni je to grozno. Želimo da se to manje događa, jednog dana i prestane događati, tako što ćemo pomoći drugima da osnuju svoje tvrtke. Pomažemo im u njihovim počecima – savjetom, infrastrukturom, a i financijama. Onda kasnije, kad stasaju, pomoći želimo i u drugim izazovima, privlačenju većih investicija itd. Jedan ste od glavnih donatora i za izvjesno vrijeme osigurali ste funkcioniranje tehnološkog parka.
Ako nije tajna, koliko se novca uspjelo prikupiti?
– Ja financiram ovu početnu fazu. Za sada su to vrlo skromna sredstva jer to radim iz vlastitog džepa. Nadam se kako ću moći puno više u budućnosti. Za sada je to samo opremanje prostora za nekih tridesetak radnih mjesta, kojih možemo proširiti do sto. To je oko 30.000 eura za početak, za prvi korak, ali čim se počnu pokretati poduzetnički projekti, te kad njih krenemo financirati, to će biti značajnija sredstva, prije svega ona koja ću ja izdvojiti. Radim na tome da se i drugi poduzetnici pridruže i daju novac. Cilj Linnovatea je povezati poduzetnike s mogućnostima financiranja. Imali smo na sastanku u Livnu predstavnike USAID-a, tu je i švicarska zaklada koja se bavi financiranjem sličnih stvari. Želimo pomoći lokalnim poduzetnicima da se spoje s njima i prijavljuju na fondove. Ali, i mi ćemo privatno, i ja osobno, financirati najbolje projekte.
Nikad niste skrivali činjenicu kako ste podrijetlom iz Livna, bez obzira na planetarni uspjeh koji ste postigli.
– Ponosni sam Livnjak, volim svoj kraj. Kad god mogu, dođem. Nažalost, ove godine stigao sam samo na nekoliko dana, ali, eto, nadam se kako ću kroz ovaj projekt imati još više razloga doći. Obožavam svoje Livno i boli me srce kad vidim kako je napušteno i prazno. Katastrofalno je stanje. Bosna i Hercegovina je najgora ekonomija u Europi, a Hercegbosanska županija najgora u državi. Za razliku od toga, kraj je prekrasan. Mnogi koji žive u inozemstvu napravili su prekrasne kuće, ali one su puste ili u njima žive umirovljenici. Bit ću sretan ako uspijemo da u sljedećih godinu dana, dvije-tri, mali dio ljudi, njih deset-dvadeset, ostane ovdje, a ako budemo kroz dugoročno djelovanje uspješni, možda i nekoliko stotina. To je neki naš cilj za ovaj kraj.
Koliko je bitno da mladim ljudima ili budućim poduzetnicima prenesete svoje iskustvo?
– Kad sam počeo ovo što radim raditi u Zagrebu, profesori s Fakulteta strojarstva rekli su mi kako je nemoguće praviti automobil u Hrvatskoj, da odustanem što prije kako bi što manje ljudi propalo sa mnom. Kad dođu ljudi iz svijeta, ne mogu vjerovati da smo to postigli i uradili u Hrvatskoj. Praktički, to je bilo nemoguće raditi u Hrvatskoj, ali mi smo to nekako uspjeli. Istina, teško, ali uspjeli smo doći do tog gdje smo danas, u Zagrebu. Raditi to ovdje bilo bi apsolutno nemoguće. Ne može nitko sam postojati, biti otok za sebe. Tu se već generacijama ljudi iseljavaju, od ‘60-ih godina idu u Njemačku i sve krajeve svijeta. Ovo je kraj gdje se ljudi tradicionalno iseljavaju, rade većinom jednostavne poslove vani, ne mogu to svoje znanje prenijeti natrag. Ako radiš na baušteli u Frankfurtu, teško možeš pokrenuti istu takvu tvrtku u svom kraju. Zato mislim kako je važno da dijaspora koja je ostvarila sofisticiranije poslove, ne samo ulaže novce nego je vrlo važno i mentoriranje i davanje savjeta onima koji svoje projekte žele pokrenuti ovdje.
Kako objašnjavate činjenicu da nijedna hrvatska tvrtka nije otvorila neki svoj pogon u Livnu ili Tomislavgradu, za razliku od Hercegovine?
– Lokacije su danas u globalnoj konkurenciji, isto kao i tvrtke. Svaka lokacija, bila to država, županija ili grad, ima svoje prednosti i nedostatke. Svaka tvrtka koja traži svoju novu lokaciju uspoređuje sve te čimbenike. Kada ste na svim postojećim ljestvicama na posljednjem mjestu, neće vas ni gledati. Sad radimo jedno detaljno istraživanje za Hrvatsku. Tu jako loše stojimo kao Hrvatska u odnosu na zemlje okruženja u središnjoj i jugoistočnoj Europi, a možete misliti kakva bi tek ocjena bila za Bosnu i Hercegovinu ili konkretno za Livno. Tu je jasna računica. Nema tu veze je li vlasnik tvrtke iz Livna, iako je takvih ipak relativno malo. Oni gledaju svoje interese i ne žele raditi na račun nekog domoljublja protiv svog interesa. Čimbenici koji utječu na odabir lokacije su jednostavni i znani. Može se vidjeti gdje stojimo na tim ljestvicama. Zna se što se mora napraviti kako bi se napredovalo na tim ljestvicama kako bismo bili bolji. Ali moramo biti realni, Livno je malo mjesto, ovdje nemamo fakultete, nemamo nekakvu radnu snagu koja je obrazovana ili nemamo tvrtki pa da je moguća nekakva fluktuacija.
