Okrvavljeni “Bijeli put”

Skoro 25 godina nakon zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima u Križančevu Selu, nadomak Viteza, Tužiteljstvo BiH otvorilo je predmet o tom slučaju, a uslijedila su i prva hapšenja piše Zdravko Ljubas za Deutsche Welle.

Marina Alilović je rođena u Križančevu Selu te 1993. godine, godine koja će povijest tog kraja obilježiti krvavim zločinom. “Kako sam odrastala, vidjela sam obilježje u našem selu. Spoznavala sam da moj otac nema majku, brata, da su ubijeni. Dok sam odrastala to sam poimala kao neko svakodnevno ubojstvo, da se dogodilo što se dogodilo i tako sam to prihvaćala”, priča Marina.

No vremenom, dok je odrastala, spoznavala je istinu, slušajući priče o zločinu u kojem su ubijeni i njena baka i stric. Nije razumjela, kako kaže, zašto nitko nikada nije odgovarao za to?

Dva dana uoči katoličkog Badnjaka 1993. godine, na područje Lašvanske doline, koja je bila u okruženju tadašnje Armije RBiH, stiže konvoj od 120 kamiona humanitarne i medicinske pomoći iz Hrvatske. Pomoć je bila namijenjena kako Hrvatima, tako i Bošnjacima u enklavi Mahala u tom dijelu Središnje Bosne, ali i Židovskoj zajednici u Zenici.

“Lažno” primirje

Prolazak konvoja dugo je dogovaran, a za tu priliku zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije RBiH potpisali su i dvodnevno primirje, kako bi konvoj mogao nesmetano doći i otići. Primirje su potpisali zapovjednik Zbornog područja Vitez, general Tihomir Blaškić i zamjenik zapovjednika 3. korpusa Armije RBiH general Džemo Merdan.

“Tog 22. (12. 1993.), u ranim jutarnjim satima, dok je sporazum o prekidu vatre još bio na snazi, izvršen je napad na dijelove obrane Viteza, konkretno na Križančevo Selo. Daleko sposobnije, odmornije snage, su zatekle nespremne branitelje na toj crti obrane, budući da je vladala neka euforija zbog dolaska humanitarnog konvoja, ali i vjere u potpisano primirje”, prisjeća se Zvonko Čilić, novinar i publicista iz Viteza, a u ratu i član zapovjedništva Viteške brigade HVO-a. Operacija je, prema njegovim saznanjima, bila kodnog imena “Krvavi Badnjak”.

Opisuje kako je već u prvom naletu probijena crta obrane HVO-a. “Poginula su ili ubijena 34 vojnika i civila. Selo je zapaljeno. Pobijene su i domaće životinje”, kaže Čilić za Deutsche Welle. Prebrojavanjem žrtava, dodaje, zaključeno je da nedostaje još 30 ljudi.

Križančevo Selo: procesuiranje zločina nakon 25 godina

Izmasakrirana tijela u humanitarnim vrećama

“Nije ih bilo među mrtvima, a onda su neki očevici potvrdili da je skupina ljudi odvedena u nepoznatom pravcu, ka sjeveru, ka naseljima Počuljica i Dubravica, koje su držale muslimanske snage, i prema Zenici”, kazuje Čilić.

Nedoumice i strahovanja oko njihove sudbine potrajale su, prema njegovim riječima, 39 dana, a onda su, pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i UN-snaga u BiH (UNPROFOR), njihova tijela vraćena, svako zasebno upakirano u plastičnu vreću UNHCR-a, u kojima se inače dostavljalo brašno.

Tada je uslijedio novi šok. Vreće sa tijelima su otpremljene u dvoranu Srednje škole u Vitezu, a identifikaciju je započeo, prisjeća se Čilić, Vitežanin, dr. Franjo Tibold.

“Tijela su bila tako masakrirana, da je dr. Tibolt pri identifikaciji 11. leša izgubio svijest”, pojašnjava Čilić. O tome svjedoči i dokumentacija o samoj identifikaciji, gdje kod 11. žrtve prestaje vještačenje dr. Tibolta. U zapisniku do tog momenta, između ostalog, stoji: “Zdrobljena glava… izbijene oči… lica nema… preklan, rez širok 15 cm…”.

O svemu, kako kaže Čilić, postoji i video dokumentacija, poznata su imena odgovornih, no do prije nekoliko dana, kada su uslijedila prva hapšenja, “nitko ništa nije poduzimao”.

Zvonko Čilić, novinar i publicista iz Viteza, a u ratu i član zapovjedništva Viteške brigade HVO-a

Pritvor za osam uhapšenih

Po nalogu tužitelja Posebnog odjela za ratne zločine Suda BiH, 8. novembra ove godine slobode su lišeni: Ibrahim Purić (65) iz mjesta Dolac; Ibrahim Tarahija (59), Vitez; Nijaz Sivro (61), Vitez; Rušit Nurković (60); Almir Sarajlić (50), Travnik; Šaćir Omanović (45), Vitez; Kasim Kavazović (46), Travnik i Sadik Omanović (50), Vitez. Postupajući tužitelj dan poslije je zatražio pritvor za osumnjičene, koje se tereti “da su za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, u svojstvu komandanata i pripadnika Armije RBiH sa područja Srednje Bosne i Viteza, postupali suprotno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i civilnih osoba za vrijeme rata”.

“Oni su osumnjičeni za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Križančevog Sela, Šafradina i Dubravice, gdje je 22. 12. 1993. godine ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, te vršeno pljačkanje i uništavanje imovine. Tijela ubijenih su razmijenjena 40 dana nakon zločina, a na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela”, navodi se u saopćenju Tužiteljstva BiH.

Tužiteljstvo BiH također navodi da ratni zločin u Križančevu Selu “predstavlja jedno od najvećih stradanja žrtava hrvatske nacionalnosti na području Viteza i okoline u proteklome ratu, gdje je u napadu ubijeno više desetina žrtava, a imovina opljačkana i uništena”.

Također, kako se dodaje, “pojedini osumnjičeni, u svojstvu komandanata jedinica Armije RBiH, terete se da su direktno učestvovali u počinjenju zločina te da nisu preduzeli aktivnosti da spriječe zločine te procesuiraju i kazne počinioce”, a u  akciji hapšenja izvršeni su i pretresi domova osumnjičenih, gdje je, kako se navodi u saopćenju, “pronađena određena dokumentacija o navedenim događajima, što može rezultirati proširenjem istrage u ovom predmetu”.

Spomenik stradalim vojnicima i civilima u Križančevu Selu

Procesuirati i naredbodavce

Proširenju istrage nada se i Zvonimir Čilić, koji tvrdi da bi se pred licem pravde svakako trebali pojaviti i oni najodgovorniji iz vrha zapovjedništva 3. Korpusa Armije RBiH, generali Enver Hadžihasanović i Džemo Merdan.

Činjenica da nisu procesuirani najodgovorniji za zločine, ne samo u Križančevu Selu, nego u cijeloj Lašvanskoj dolini, u kojoj je ubijeno 653 vojnika i civila, među kojima 21 dijete, kako kaže Zvonimir Čilić, “frustrira Hrvate”.

“Ne zato što nije samo Križančevo Selo procesuirano, što nije vršena istraga, nego zato što je različit tretman žrtava na bošnjačkoj strani, odnosno zločina koje su počinili Hrvati, i na drugoj strani koje su počinili Bošnjaci. Uvijek su hrvatske žrtve nekako bile u drugom planu, zanemarivane ili podcjenjivane ili minimizirane”, tvrdi Čilić.

Naglašava da je i sam zgrožen zločinom snaga HVO-a nad Bošnjacima u obližnjem selu Ahmići, počinjenom na samom početku 316 dana duge blokade Lašvanske doline, u aprilu 1993. godine. Ipak, ne slaže se sa izjavama bošnjačkog lidera Bakira Izetbegovića da su zločine nad Hrvatima počinili “neodgovorni pojedinci”, te smatra da pravde mora biti za sve podjednako, te da bi “žrtva morala imati isti tretman bila ona srpska, hrvatska ili bošnjačka”.

Ivan Sajević, zastupnik HDZ-a u Saboru Županije Središnja Bosna

Nema budućnosti bez raščišćavanja prošlosti

“Ovo nije priča samo o Hrvatima i priča samo zbog Hrvata. Ovo je i priča zbog naših susjeda i prijatelja Bošnjaka, jer teško ćemo naći mir i apsolutnu istinu i apsolutno pomirenje, ali kako bismo došli i do svojevrsnog pomirenja i osiguranja što kvalitetnijeg suživota na području ne samo Viteza, nego i cijele BiH, mislim da neke stvari definitivno moramo razgolititi do kraja i moramo biti spremni, prije svega i zatražiti oprost, a s druge strane i biti spremni oprostiti” kaže za Deutsche Welle Ivan Sajević, zastupnik HDZ-a u Skupštini/Saboru Kantona Središnja Bosna (KSB).

Sajević, koji je prema istraživanju Centra civilnih inicijativa (CCI) bio najaktivniji zastupnik u KSB, javno je još od 2015. godine tražio u više navrata tražio otvaranje istrage o zločinima u Križančevu selu i drugim mjestima Lašvanske doline, te procesuiranje odgovornih.

“S jedne strane osjećao sam to svojom obvezom, a s druge strane, bio sam jako tužan, prije svega činjenicom da se toliko godina nakon počinjenih stravičnih zločina i dalje moramo baviti inicijativama procesuiranja tih zločina, da ta priča u toliko godina nije završena”, kaže Sajević za Deutsche Welle, dodajući kako se nada da će i drugi zločini, poput ubistva osmero djece granatom u junu 1993. godine, na igralištu u Vitezu, dobiti svoj sudski epilog.

I Čilić i Sajević svjesni su da procesi neće biti jednostavni, budući da je od zločina prošlo skoro 25 godina, te da su mnogi potencijalni svjedoci možda umrli u međuvremenu. Do istine se ipak mora doći, na svim stranama, smatraju oni.

“Nadam se da je ovo jedan dobar početak, a ja ću reći kao čovjek koji je rođen i odrastao ovdje, imao sam i imam i danas prijatelje i Muslimane i Srbe i Hrvate, naravno – nema pravog pomirenja, nema pravog suživota bez raščišćavanja naše nedavne prošlosti. Ovo sve što mi sad glumimo ili što glume političari, to je sve vještačko”, kaže Zvonimir Čilić.

“Sve je to još uvijek bure baruta, ali ako bi se pravda pokušala izvesti na čistac, ako bi svi odgovarali za ono ružno i strašno što su počinili, mislim da bi onda bilo i perspektive života i suživota u pravom smislu riječi i ovdje u Lašvanskoj dolini, a možda i u cijeloj BiH”, zaključuje Čilić.