“Novi kraj” – nova knjiga Đurice Čilić

Usred sve većih poskupljenja papira, trudom i sredstvima izdavačke kuće Disput, izišla je i druga prozna knjiga Đurđice Čilić.

Naslov joj je “Novi kraj”, po formi je nastavak prve s naslovom “Fafarikul”, a po sadržaju i tonu je drukčija. Podsjeća na kuću kojoj u jednoj sobi gori svjetlo, a sova se s obližnjeg drveta javlja onim svojim glasom od kojeg se ljudima diže kosa na glavi. Ljudi misle da sova tim svojim glasom predskazuje smrt, a sova s tim nema ništa, sova naprosto voli da se oglašava na svjetlo.

Knjiga “Novi kraj” je sastavljena od zapisa uz bdijenja i strepnje za bolesnu majku autorice. Majka boluje, u Vitezu, u srednjoj Bosni, medicina ne čini čuda, terapije se odbijaju kao bob od zida. Majka sve manje i sve tiše govori, čitalac se sjeća Goethea: kad čovjek pomisli na šta se ovo živovanje ljudsko svodi, prestaje se biti razgovorljiv. U jednom času, pri pričanju bolesnici pomaže kćerka: doletjela u Bosnu, pa traži od majke da joj priča: mama, kako si ono, kad si ono, a znaš ono, a ispričaj znaš kad si onda. Taj bi zapis naratolozima mogao biti dobar primjer za autorovo preuzimanje pripovijedanja od autorova pripovjedača: pripovijeda autorica umjesto majke, ali pripovijeda tako što joj postavlja pitanja, a ova sadrže svako po sažetu pripovijest koja je uspomena i valja je sačuvati.

“Novi kraj” je nastojanje da se uspomene otrgnu iz naručja moćnoga izješe po imenu Zaborav. I da se pričanjem ublaži bol i onoga što bdije uz bolesnika. Petrarca: perché cantando il duol si disacerba. Latinski savjet da se mučenja duše ublažavaju plakanjem, aerumnae flendo levantur. Da bi se preživjela smrt drage osobe, svašta je ljudski rod smišljao i činio. Bdijenje nad bonikom ne štiti pouzdano od stravnog trena, ali se priprema na njega. Kad taj tren dođe, valja misliti da živi ne potonu nepovratno. U mom rodnom kraju se saučešće u muslimana izražava željom: glava da ti je zdravo!

Đurđica Čilić čuva glavu zdravom pišući, zapisujući uspomene i priče svoje majke. I svoje, jednu za drugom, bez naslova. Ponešto doda, poante su joj nenametljive i lijepe, nezaboravna ona crnohumorna u priči o tome kako je neka stara žena pred smrt rekla svojoj kćeri da joj ova kad umre, obavezno prvo obuče obične gaće, a preko njih duge. Kćerka joj odgovorila: “Vala, mama, neću! Tata te u grobu mrtav čeka već deset godina, a ti njemu misliš doć s duplim gaćama!?”

Zapisujući autorica hoće da sve spasi od zaborava, kao Konstanty Ildefons Gałczyński (preveo Petar Vujičić):

Ti si polet i pev ptica,

blesak vode, meka trava.

Želim i tugu tvog lica

da spasim od zaborava.

“Novi kraj” je, dakako, melanholična knjiga. Kod Đurđice Čilić melanholija je nekako prigušena i otmjena. Sadržana u kratku rečenicu ili u riječ. Kad je carinik na bosanskoj granici pita, ima li šta da prijavi, ona odgovara: samo tugu. Melanholija, ona potonulost bića, vraća nas Aristotelu i njegovom određenju: svi ingeniozni ljudi su melanholični. Moderni tumači smatraju da je Aristotel imao na umu umjetnike, one ljude koji u svojoj umjerenoj potonulosti sebe dovode do izraza. Ti ljudi imaju duboku, unutrašnju tugu, koju su antički autori dijagnosticirali kao “višak crne žuči u krvi”.

Nauka je dosad odgonetnula mnoge zakonitosti ljudskog boravka na svijetu, ali crnu žuč nije našla. Crne žuči nema, ali melanholici su ostali, jer je naše živovanje, sve u svemu, ipak tužna zgoda. Jer su naše pozemljarske aktivnosti i stremljenja prolazni i uzaludni. Bio sam sve, a nije pomoglo ništa, kaže imperator Septimije Sever u dvadesetoj godini svoga carevanja. Bio sretan ili nesretan umjetnikov život, za trajnost njegova djela preporuka su pesimističan izraz i poruka.

“Novi kraj” ima početak u prvoj autoričinoj knjizi “Fafarikul”. U njoj ima zapis s naslovom “Simo”. Taj Simo je Simo Mraović pjesnik. O njemu autorica kaže: “Mojoj djeci je umro samo Simo Mraović. Živi smo im i njihov tata i ja, obje bake, oba djeda, sva rodbina koju poznaju. Umro im je samo Simo, jedina osoba koju su poznavali, viđali, a koje u jednom trenutku više nije bilo… Umro im je Simo, i ja sam im to rekla dok smo se vozili u autu jedne prosinačke večeri. Tad smo prvi put razgovarali o smrti, o njezinoj izbirljivosti, o njezinom dobrom ukusu, njezinoj konačnosti… Potom smo svi troje šutjeli, a preko lica su nam klizila svjetla uličnih lampi i činilo se da se one voze niz cestu, a mi stojimo. Onda sam dodala jedinu utjehu koju znam: ‘Ali nije umro sav. Imamo doma sve knjige koje je napisao.'”

Simo Mraović je umro krajem 2008. godine. On je, ako gledamo stvari očima autoričine djece, bio prvi kraj. Nakon Sima Mraovića umrlo je svakome dragih i bliskih ljudi, pa i Đurđici Čilić. Ovoga proljeća joj je s ovoga svijeta otišla i majka, a djeci baka. To je novi kraj, to jest, još jedan kraj. Simo Mraović stoji na početku tih krajeva, to jest na početku novog kraja.

Čilićkine dvije knjige povezuje jasan stil i jasan ton kazivanja. Povezuje ih i nenavadna stvar, čitljivost za odrasle, ali i za djecu! Ono što je rečeno za “Fafarikul” vrijedi i za “Novi kraj”: i on podsjeća na ona masivna “vrata koja pjevaju” na krstionici Ivana Krstitelja u rimskoj crkvi San Giovanni in Laterano, koja imaju tako povozite šarke da ih može otvoriti i djetinja ruka.

Povezuje ih i što se mogu čitati počev od bilo kojeg zapisa. Ali ima i osjetljivijih veza među dvjema knjigama. Jedan primjer su lastavice. U “Fafarikulu”, u lijepom zapisu pod naslovom “Bosanske lastavice”, autorica pripovijeda o svojoj vezanosti za Lastavicu, čuvenu biblioteku izdavačke kuće Veselin Masleša, koju je, svih stotinu knjiga, imala u svojoj kući, a koju je nakon njenog i sestrina odlaska na studij u Zagreb, majka poklonila gradskoj biblioteci u Vitezu. Među važnijim stvarima u tom zapisu (uz anamnezu o povredi kičme u djetinjstvu, kičma sve pamti!) jesu i prigovori i ljutnja na majku što je kuću ostavila bez tih stotinu lastavica. Ali se u “Novom kraju” lastavice spominju drukčije.

Nakon povratka s jedne od kemoterapija, majka blijeda i žuta u licu na proljetnom suncu pita kćer Đurđicu, sjeća li se kako su lastavice na njihovu balkonu svakog proljeća svijale gnijezdo. I kazuje joj da su to činile sve do rata, a da otada više ne dolaze. Autorica dodaje kako je mislila da laste dolaze samo u sretne kuće. Potom će majku podsjetiti na knjigu Ćamila Sijarića “Kuću kućom čine lastavice”. Tako su lastavice tice mile napustile kuću najprije kao ptice, a potom i kao knjige. No se zbog knjiga više majci ne prigovara, jača je nježnost od svega. U majčinim riječima su i knjige i ptice: “Lastavice su bile kod nas sve dok vas dvije niste otišle na fakultet. Poslije se ni one nisu vratile.” Misao leti na Sijarićeve lastavice: “A one vole da tako lete oko nekog ko stoji u travi.”

Novi uz kraj upućuje da će krajeva biti još. “Novi kraj” nije knjiga o smrti, to su pričanja i sjećanja za bdijenja uz majku, iz blizine i iz daljine. (Pascoli: “Sjećajmo se, o Maria, sjećajmo se! Sjećanje je u stvari kao slika, lijepa slika, ako je utisnuta u dobru dušu, čak i slika nelijepih stvari. Sjećanje je poezija, a poezija nije drugo do sjećanje.”). U sjećanju stariji likovi u knjizi “Novi kraj” podsjećaju na listopadnu šumu početkom jeseni, kad se iz zajedničkog zelenila po boji uvelih listova počne razaznavati koje je koje drvo. Jesen života čini da se i kod ljudi poznaje kakva je u koga ćud, drveta su, po Aristotelu, obrnuti ljudi. (Aristotelova je i riječ da jedna lastavica ne čini ne samo proljeće već ni jedan dan.)

Za izdavača će i ova knjiga biti dobar pogodak. Čuje se da se već prodaje dobro, autorica je preko estetičke kooperative Facebook razvila jaku mrežu svojih čitalaca. Đurđica Čilić, sveučilišna profesorica književnosti i za budućih “novih krajeva” neće zbog njih morati da se boji za svoju akademsku karijeru. Neće morati, kao što se morao bojati i batrgati Ludwig Feuerbach, privatni docent u Erlangenu, kome je vlastita knjiga stihova o smrti upropastila profesorsku karijeru. No autorica Čilić svakako mora računati i sa nešto zlobe i zavisti u akademskoj zajednici, pa i oko zajednice. Goethe: Pjesnici Istoka veći su od nas sa Zapada. Ali ono u čemu ih posve dostižemo, jest mržnja spram onih koji su nam ravni.

radio sarajevo