Nogomet je i više od igre

Da nogomet zna biti i više od igre zorno se potvrđuje u Vitezu, događanjima, pisanjima, lamentiranjima, zlim namjerama i ružnim, čak i opasnim porukama, oko dva nogometna kluba koja nose isto ime „Vitez”. No, uz isto ime nose različite prefikse – nogometni i fudbalski. Uz to, ta dva kluba utakmice igraju na Gradskom stadionu, koji će se, upravo ovih dana, početi preuređivati kako bi NK Vitez mogao igrati utakmice Premijer lige koju je ovaj popularni klub upravo izborio.

A taj novi veliki uspjeh NK Vitez, osnovan prije 65 godina, koji će sa slavljem ulaska u elitni bh nogometni razred, dobiti i svoju monografiju, je i povod kojekakvim zlonamjernicima da ponovo pokušaju ocrniti ovaj po svemu uzorni sportski kolektiv, a preko njega, što je ustvari i njihov osnovni cilj, i Hrvate. Jer, sada su se, nakon Agencije Anadolija i teksta „Dva kluba pod jednim krovom: Hoće li se nogomet i fudbal ujediniti u Vitezu”, i teksta splitskog stihoklepca, plaćenika jurišnika na bih Hrvate, Borisa Dežulovića u sarajevskom Oslobođenju pod naslovom „Vitez protiv Viteza” raspisali i portali. Pršte reagiranja, komentari pojedinaca, a sve to poprima negativne konotacije u inače potpuno mirnom i tolerantnom (sportski, vjerski, nacionalno…) Vitezu.

Naime, kako protumačiti uvodni dio teksta o nogometu, o dva kluba s istim imenom, Agencije Anadolija u kojemu se navodi da je Vitez „postao planetarno poznat po masakru bojovnika HVO-a nad Bošnjacima u selu Ahmići”. Kakve to veze ima s nogometom, pitaju Vitežani, što je tomu cilj, nakana…? Naravno, taj strašni zločin je križ na leđima svih Hrvata Viteza, a nedvojbeno je, ogromna većina njih s tim zločinom nema ama baš nikakve veze i iskreno suosjećaju s rodbinom žrtava. Ali, pitaju ovdašnji Hrvati Anadoliju (i druge bošnjačke medije), vrlog kolumnistu Oslobođenja, autora pjesmica ružnog i neprimjerenog sadržaja na koje negativno reagiraju i Bošnjaci Ahmića i Viteza, hoće li Vitez, ako ne planetarno, bar u BiH, postati poznat, po povratku svih prognanih i izbjeglih Bošnjaka (gdje prognanih, jednih, drugih, trećih nije bilo), koji su se svojim domovima i posjedima vratili bez ijednog ozbiljnijeg incidenta, nasuprot Travniku (osam ubijenih povratnika i stotine drugih zločina i zlodjela nad Hrvatima), Bugojna, Zenice…? Hoće li, konačno, pa i uz doprinos Anadolije, Oslobođenja…, bh javnost saznati da u Općinskom vijeću Viteza većinski Hrvati nikada nisu preglasali bošnjačku manjinu, a što je bosanskohercegovački raritet? Hoće li bh javnost saznati da viteško gospodarstvo, s epitetom poratnog gospodarskog čuda, u više od 90 posto, drže Hrvati (vlasnici), općinski proračun pune i u još većem postotku, a u tim gospodarskim subjektima, apsolutno ravnopravno, bez ikakvih ograda, zapošljavaju se i rade Bošnjaci? Hoće li bh javnost, bošnjačka prije svega, saznati o zločinima Armije BiH nad Hrvatima Viteza, o zločinima u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Zabilju, o osam ubijenih djevojčica i dječaka u centru Viteza…, o 653 poginula i ubijena Hrvata Viteza?

Hoće li nakon ponovnog aktualiziranja problema (?) oko dva sportska kluba, „dva kluba pod jednim krovom”, s aluzijama na tzv. „dvije škole pod jednim krovom” („… poput one, jasno, u Vitezu, podijeljene na hrvatsku i bošnjačku…”, kako „otkriva” vrli Dežulović), bošnjačka javnost konačno saznati da je taj projekt, uz traženje bošnjačke (SDA-ovske) strane i politike, djelo međunarodne zajednice proveden tamo gdje su Hrvati ostali u većini. A sada se taj projekt imputira Hrvatima ne spominjući da bi takvom „segregacijom” učenika Hrvati u Zenici, Kaknju, Travniku, Sarajevu…, bili sretni i zadovoljni. Jer, u tim je sredinama potpuna ravnopravnost – bosanski jezik, bosanski nastavni plan i program, “zna se tko (su) je agresor na BiH”…, sve pod jednim krovom, pa tko voli nek izvoli. A oni drugi (zna se koji) – široko im polje (put u Hrvatsku, Republiku Srpsku, Srbiju).

No, također treba znati, a kada je riječ o dva istoimena kluba, da tvrdnje predsjednika FK Vitez, Begzudina Bektaša date Anadoliji, kako se poslije rata „pristupilo obnovi FK Vitez”, a kako su”komšije, ljudi s druge strane fronte, formirali NK Vitez”, uopće nisu točne. Jer, uz svu zakonsku proceduru, u prvoj polovici 1994. godine obnovljen je NK Vitez, koji taj prefiks nosi od 1989. godine, a tek nekoliko mjeseci kasnije osnovan je FK Vitez. Međutim, u ovoj priči vrlo važno je ukazati na činjenicu da je NK Vitez, od prvoga dana nakon obnove, potpuno otvoren klub i od prve poslijeratne utakmice u njemu igraju i trenerskim se poslom bave Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Albanci, Romi, Kamerunci…! S druge pak strane, FK Vitez je u potpunosti, bez izuzetka u bilo kom segmentu, bošnjački, bez duha Bosne, „bez mirisa i okusa” bilo koje druge nacionalnosti.

„Pa s kim bi se, i zašto, mi to trebali ujediniti”, s čuđenjem se pitaju navijači i simpatizeri NK Vitez, uz naglašavanje kako su svima, koji znaju, mogu i hoće…, vrata NK Vitez širom otvorena.

A kada je u pitanju Boris Dežulović i njegova kolumna u Oslobođenju, „Vitez protiv Viteza”, čiji sadržaj nema veze sa zdravom pameću, koji „žica” crkavicu (honorar) blateći lažima Hrvate, Vitežani i ne žele komentirati. Tek ističu kako on, sve što kaže ustvari ne govori o Hrvatima, nego o sebi. Jer, on je, kažu, odavno pročitana „pjesmica”.

Međutim, radi naših čitatelja, radi pojašnjenja, treba reći da taj Dežulović, očito ne zna, da su ova dva kluba, tek tri sezone, igrala u istoj ligi, pa njegova priča o „najluđem (tko zna po čemu) gradskom derbiju s kojim se ne mogu mjeriti ni liverpulski, ni milanski, madridski, glazgovski. Da nije žalosno, zaista bi bilo smiješno. A te utakmice u Vitezu baš nitko i nije doživljavao kao neke velike derbije pa su, svakako to Dežulovićeve nebuloze, košmari u glavi i u snovima o tri tisuće navijača na derbijima, treninzima jednih na jednoj, a drugih na drugoj polovici terena (Gradski stadion ima i pomoćni teren), o grupama pripitih navijača, o skupinama mladića „izbrijanih glava, tetoviranih i krezubih bilmeza s bokserima i bejzbol palicama, koji zaustavljaju i maltretiraju navijače (jednih i drugih), koji hitaju na “derbi svih derbija”. Krajnje neukusno, nebuloze, „maslanje”, kako se to u Bosni kaže, košmari u glavi i u snovima (što je babi milo u snu joj se snilo).

No u ovoj priči više čudi Oslobođenje i njegova uređivačka politika koja pušta ovakve lamentacije, laži, insinuacije… nedobronamjernog Dežulovića, koje baš nikomu (osim honorarčića njemu) ništa dobro ne mogu donijeti.

Zvonimir Čilić

Prethodni članakViteški vatrogasci sinoć gasili požar u Nadiocima
Sljedeći članakVeterani NK “Rijeka” iz Rijeke (RH) gostuju u Šantićima