Novotravničanka, Nikol Vrhovac, svojom objavom na društvenim mrežama, a koju je dostavila i medijima, izazvala je veliku dozu empatije i suosjećajnosti brojnih stanovnika Lašvanske doline, ali i šire regije pri čemu je podijelila priču o vlastitom iskustvu nakon poroda u kojemu je izgubila bebu.
Kako navodi njen osnovni motiv objave bio je apelirati na sve ostale žene i porodilje na stvari koje se događaju u zdravstvenim ustanovama, pri čemu iz svojih kritika izuzima dio medicinskog osoblja.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti;
Dragi prijatelji,
Imam potrebu podijeliti svoje iskustvo koje me duboko pogodilo i promijenilo moj pogled na zdravstvo, a možda može pomoći i drugim ženama koje se nalaze u sličnim situacijama.
Nedavno sam prošla kroz tragediju koja je bila ne samo gubitak djeteta, već i trauma koja će me pratiti cijeli život. Nažalost, izgubila sam dijete pri porodu u bolnici. Ova tragedija ostavila me s mnogim nejasnoćama, ali mislim da je važno podijeliti svoje iskustvo kako bismo svi bili svjesniji važnosti pažljivog praćenja trudnoće i poroda.
Moja trudnoća je od početka bila uredna, bez ikakvih problema. Zadnjih 20 dana prije poroda redovito sam išla na kontrole u bolnicu, gdje su doktori pratili moj i bebin status.
Problem je nastao jer se cijelo vrijeme forsirao prirodni porod, bez ikakvog induciranja iako su postojali čimbenici koji su mogli negativno utjecati na ishod istog kao što su: prenesena trudnoća (po uzv 10 dana, po menstruaciji 22 dana), visoko pozicionirana beba, 10 dana prije poroda zrela posteljica- grade 3, sužen CTG djeteta. Na kraju, pri samom porodu došlo je do prijevremenog odvajanja posteljice, što je dovelo do gušenja bebe. Zbog toga sam završila na hitnom carskom rezu.
Kada sam se probudila iz narkoze, obaviještena sam da je dijete preminulo. Sljedećih 5 dana tijekom mog boravka u bolnici nisam dobila nikakvu psihološku pomoć niti ikakvu potporu koja bi mi pomogla.
Ovim putem želim apelirati na sve doktore i babice da nas trudnice ne gledaju kao brojeve, već kao žene koje prolaze kroz izuzetno zahtjevno razdoblje. Čast izuzecima, naravno, ali vi ste svoju profesiju sami birali i odgovorni ste za naše zdravlje i dobrobit.
U ovakvim situacijama, najmanje što možete učiniti jest kontaktirati obitelj i obavijestiti ih o smrti djeteta, a ne očekivati od porodilje, koja je u šoku i stresu, da to učini sama.
Još jedna stvar koja me pogodila bila je procedura u vezi s pristupom muža prilikom poroda. Iako je on jasno izrazio želju da bude uz mene, morao je čekati do posljednjeg trenutka. Umjesto da ga medicinsko osoblje automatski pozove čim porod krene, to sam morala učiniti ja, dok sam već bila na ivici snage i spremna roditi, jer naravno nitko od osoblja nije ni uzeo broj telefona nekog od članova moje obitelji. Nažalost, bilo je prekasno.
Žao mi je što ovakve prakse postaju norma, jer su u mom slučaju samo povećale stres i osjećaj nemoći.
Ovo iskustvo ostavilo me s mnogim pitanjima o tome što je sve moglo biti učinjeno drukčije, ali želim ga podijeliti kako bi se podigla svijest o važnosti pravovremenog i pažljivog praćenja trudnoće, posebno u slučajevima kada je prenesena trudnoća u pitanju.
Zahvaljujem svima na podršci i ljubavi koju sam primila, i nadam se da će moj glas pomoći da se bar nešto promijeni u načinu na koji se pristupa trudnicama i porodiljama u bolnicama- stoji u objavi koju smo dobili od Nikoline.