Nezaboravno iskustvo – povratak u prošlost (ili kupanje hladnom vodom)

Piše: Nenad Rajić

Jučer sam bio na prekrasnoj planinarskoj turi kojoj je bio cilj obići sve vrhove planine Vran iznad 2000 m. Sa prijateljima iz Konjica uživah cijeli dan, od 8 h ujutro, do 8 h navečer. 12 sati čiste sreće, kako to samo može biti na planini. Normalno, morao sam ustati u 5 h, a vratio sam se u 23 h. Puno ljudi će se zapitati ‘čemu sve to?’, ‘šta si dobio sa time?’ itd., ali onaj tko nije pokupio trenutke sreće kada se ispenje neki vrh, teško može i shvatiti da se treba puno žrtvovati da dođeš do tog vrha, da treba puno dati na putu do tog istinskog duševnog zadovoljstva. Tako je i u životu, što se nešto ostvari teže i sa više žrtve, puno više vrijedi.

Ali tema ovog teksta nije planinarska avantura, nego doživljaj kada sam došao kući. Malo iznenađenje me dočekalo pri ulasku u stan. Supruga me ‘obradovala’ riječima ‘E da znaš dragi, ali u pola jedanaest nam je nestalo vode!’. ‘Uh, uh, pa šta ću sada? Pa cijelim putem nazad samo razmišljam o toplom tušu, da sperem ovaj znoj, pelud ambrozije i prašinu sa sebe, da skinem ove lijepo smrdljive miomirise sa sebe. Pola sata sam izbjegavao rješavanje ovog problema. Ali moja supruga Snežana, kao prava poduzetnica, predložila mi je pravo rješenje. Pošto imamo stalne redukcije vode, uhvatila je vode u posudu da imamo za toalet, već znate ono što Vitežani moraju stalno imati u kupatilu zbog stalnih redukcija vode, kako zbog kiše i zamućenja, tako i zbog sunca i kada kiša ne pada. ‘Nego uzmi ti tu vodu, malo se skvasi, nasapunaj se, ne moraš sav i onda se sapereš. Ako hoćeš, mogu ti i ugrijati malo te vode na šporetu!. Sreća da ima struje.’ reče. Nešto nisam baš raspoložen za tu opciju, ali kada nemaš izbora, uzmeš sve što ti život pruža. A grijati vodu neću, pa kakav sam ja planinar, koji se penje na najviše vrhove Evrope i Azije po velikim minusima, pa da grije vodu. Osim toga, baš malo da se podsjetim kako su se naši daleki preci kupali sa par litara vode.

Prvi pljusak hladne vode me vratio u daleku prošlost, čak prije 3000 godina, kada su se počeli graditi vodovodi sa razvojem prvih stambenih naselja. Pa zar smo se mi vratili tj. unazadili u Vitezu tako daleko? Stari Egipćani su gradili zdence duboke preko 200 m i široke promjera od 3 do 4 metra da bi izvlačili vodu snagom ljudi i životinja. Isto tako su radili u Babilonu i Kini da bi dobili tekuću vodu, a nama voda prolazi ispod nogu, a nemamo je u cijevima.

Pljus. Hladno. Nova spoznaja. Naše cijevi su prazne, a u Jeruzalemu su sačuvani ostaci vodovoda izgrađenog 1000 godina prije nove ere. Sapunanje, ali samo pojedinih dijelova tijela. Izračun – vezati površinu tijela, količinu sapunice i raspoloživu količinu ugodno hladne prekjučerašnje vode, da se sve na kraju spoji u ugodnu, djelomičnu normalnu stvar, koja se zove kupanje i čistoča, što je očito, u Vitezu, umjetnost i velika matematika.

Pljus. Novi hladni šok. Pa sva velika naselja u prošlosti su nicala redovito na teritoriji sa velikim izobiljem vode kao što su područja Eufrata i Tigrisa, dolina Nila, a čak su gradili i vodovode kojima su dovodili vodu iz velikih daljina. A naši izvori u Kruščici su iznad nas, a voda ispod nas.

Pljus. Ova hladna voda baš pomaže u povratku sjećanja. Padoše mi na pamet iranski kanati, vodovodi koje smo vidjeli pri usponu na Damavand u Iranu. Posebno nam je na njih bila ponosna naša vodička, kojom je objašnjavala staru civilizaciju Persiju kako je čistoća bila glavna zadaća svih ljudi, koja je utkana i u vjeru, što su kasnije preuzele i druge vjere, a koja se jedino može ostvariti čistom vodom.

Zato su i gradili velike vodovode, a u drevnom Persepolisu su bile česme sa čistom i hladnom vodom na svakom koraku. Hladna je bila sigurno, ali ne kao ova kojom se ja kupam u sadašnje vrijeme. I u Rimu su česme, sa hladnom, čistom i besplatnom vodom na svakom koraku, što se uvjerih osobno, sa prekrasnim fontanama u kojima se možete i kupati.

Pljus. Moram još nekoliko puta, valjda srce neće otkazati od ovih udara. Ali sjećanja naviru. Pri posjeti Rimu, zapela mi je jedan rečenica od vodiča da je tada u Rimu bilo milion stanovnika, prije više od 2000 godina. Razmišljaš šta je sve trebalo imati tada u to vrijeme da svi ljudi ne pomru od raznih bolesti, obzirom da tada nije bilo naprednih lijekova, osim prirodnih. Posebno sam razmišljao o vodi i kanalizaciji koja je bila najnaprednija u to, a i puno kasnije vrijeme. Rimski vijadukti su po cijelom gradu, ogromni vodeni mostovi, što svjedoči da je voda nasušna čovjekova potreba, što na žalost netko ne shvaća u Vitezu. Slično je i sa kanalizacijom, koja je sva jadna, zapuštena i začepljena.

Pljus. Sada mi je jasna poruka trenera da se treba tuširati hladnom vodom. Pored mišića, pomaže i mislima, pomaže i sjećanju, a i povećanju ljutnje u čovjeku, budi želju za borbom da nešto bude bolje, bar da ima tekuću vodu. Pa pričali su nam da za potrebu Dioklecijanove palače u Splitu napravljen vodovod od 9 km i to prije 1800 godina, ali su oni napravili i neki veći rezervoar vode, što na žalost nije slučaj u Vitezu, jer mi imamo rezervoar vode za samo mali broj ljudi, a nemamo ni vode da ga napunimo, jer voda ode cijevima nekome drugom.

Pljus. Opet strah. Sjetih se kuge, bolesti, straha i bijede koja je vladala u srednjem vijeku, jer je nastao zastoj u razvoju vodoopskrbe, zastoj u održavanju čistoće. Pa zar ćemo se i mi vratiti u to i takvo doba? Tada je vladalo crkvena dogma i jednoumlje, a sada vlada nečija druga dogma i političko jednoumlje. Zar nam treba da se vratimo u takvo doba?

Pljus. Hladno brate, a i pri kraju sam sa vodom. Hoću li uspjeti saprati svu ovu prljavštinu i sapunicu, pitanje je sada? Opet misao. Šekspir. Ali više nije pitanje ‘Biti ili ne biti?’ nego je pitanje ‘Piti ili ne piti?’, obzirom da su nam česme suhe.

Pljus. Hladnoća vode me opet prosvijetli, bljesak uspomena sa Prokletija, s druge strane granice bivše Juge, sa albanske strane. U jednoj maloj uvali napravljeno nekoliko koliba od kamena, pokrivene velikim kamenim pločama, na iskrivljenim gredama od kvrgavih bukovih grana. Zapanjila me tada čistoća tih ljudi, bjelina sira koji prave i vodovod tj. plastično crijevo iz kojeg je stalno tekla čista, hladna voda. Doveli ljudi plastičnim crijevom od 300 m vodu iz izvora iznad njih, kažu da im je puno lakše nego da stalno donose vodu u ovčjim mjehovima. A i tekuća je, stalno teče, čišća. Pa zar smo se mi vratili u vremena od prije 300 godina i na ovim prostorima? Pa zaslužuju li to građani Viteza? Pitam se dokle će se sve to trpjeti od odgovornih ljudi? Pa zar nitko ne može ni reći što se radi na rješavanju ovog problema, kojeg su naši preci uspješno riješili davno?

Pljus. Hladna voda. A stari Persijanci, Rimljani, Turci i svi stari narodi u svojim kulturama gradili su mnoštvo javnih i privatnih kupatila sa toplom vodom, grijane na raznorazne načine, a neke i uz korištenje geotermalne energije. Ma šta oni znaju, ljepše je kupanje sa hladnom vodom. Ipak, idem na Island, tamo ima gejzira sa toplom vodom. A ovdje mi nemamo ni vode, kamoli tople.

Nema više ‘pljus’. Nestalo vode! A trebah i veliku nuždu obaviti. A neka, to ću sutra, valjda će ujutro, bar nakratko, doći voda. Potroših vodu za veliko sranje. Moramo se prilagoditi i živjeti kako nam ‘naši velikani’ pripreme. A mi samo ‘šutimo’! Tako nam i treba, kakvi smo, to smo i zaslužili!