Proteklog tjedna policijski službenici SIPA-e, po naredbi Tužiteljstva BiH u Zenici su lišili slobode Jasmina Čalomera (39.) zbog postojanja osnova sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva općine Vitez u travnju 1993. godine.
Zločin za koji se sumnjiči počinjen je 23. travnja 1993. godine u selu Prnjavor, u viteškoj mjesnoj zajednici Počulica, odakle su svi mještani hrvatske nacionalnosti prognani već prvog ratnog dana (16. travnja) u Lašvanskoj dolini. No, znatan broj odraslih osoba, muškaraca i žena, njih tridesetak, zatočeni su u društveni dom u selu Prnjavor, u skučeni prostor, bez osnovnih uvjeta za život, gdje su maltretirani, ponižavani, fizički zlostavljani…, odvođeni na kopanje rovova i prisiljavani na druge fizičke poslove. A 23. travnja kroz zatvorena drvena vrata društvenog doma obijesni osamnaestogodišnjak, Jasmin Čalomer iz Zenice, bez ikakvog povoda i razloga, rafalno je pucao i smrtno pogodio Jozu Vidovića, Franjinog (1945.), Ivu Vidovića, Stipinog (1939.) i Peru Papića, Perinog (1960. U tom divljačkom činu teško su ranjene četiri žene i dvojica muškaraca, a lakše još tri osobe. Na tom području, u to vrijeme, zapovjednik postrojbe Armije BiH bio je Safet Sivro iz viteškog naselja Sivrino Selo.
Vijest o lišavanju slobode Jasmina Čalomera u Vitezu među Hrvatima primljena je s odobravanjem ali se može reći i s velikim iznenađenjem, pa i s ironičnim pitanjem: Zar su zločine činili i pripadnici Armije BiH?. Jer, nakon više od dvadeset godina nakon završetka muslimansko-hrvatskog rata, to je prvi korak Tužiteljstva BiH ka rasvjetljavanju ratnog zločina počinjenog nad Hrvatima u Vitezu, od strane pripadnika Armije BiH A zločina je bilo, brojnih, strašnih, masovnih…, o kojima se, uglavnom, u bošnjačkim medijima nije ni pisalo niti govorilo. Jer, sve te zločine nad Hrvatima „poklopio“ je strašan zločin nad Bošnjacima kojega su u Ahmićima 16. travnja, počinili pripadnici HVO-a. Međutim, nijedan zločin ne može i ne smije „pokriti“ drugi zločin niti se smije zanemariti, ignorirati, prešućivati…! Jer, žrtva je žrtva, zločin je zločin, ma tko to bio i ma tko taj zločin počinio!
Nakon uhićenja spomenutog Čalomera među Hrvatima Viteza „oživljavaju“ se i ponovo aktualiziraju zločini s pitanjem hoće li pravosudne institucije konačno okrenuti i drugu stranu ratne medalje u Vitezu i pred lice pravde izvesti počinitelje, zapovjednike, naredbodavce (zapovjedna odgovornost) zločina nad Hrvatima u Vitezu koje ćemo, pokušati kronološki, javnosti pa i pravosuđu, zašto ne, prezentirati i na njih ukazati. A riječ je samo o zločinima za koje postoje relevantni dokazi, dokumenti, iskazi, video i foto zapisi…!
Dragan Jurčević, Perin (1953.), retardirana osoba, 16. travnja 1993. godine, prvoga dana sukoba, ušao je u dio Viteza zvani Mahala, koji su kontrolirali pripadnici A BiH. Nesretnog Jurčevića su uhitili i ubili ga, a nakon 40 dana njegovo su tijelo predali HVO.
Dragica Prkačin (1934.) i njezin invalidni sin Vlado (1953.), 17. travnja zapaljeni su u drvenoj baraci u kojoj su stanovali. Posmrtni ostaci ovo dvoje nedužnih i nemoćnih ljudi nikada nisu pronađeni. Pronađena je tek željezna konstrukcija izgorjelih invalidskih kolica koje je koristio invalidni Vlado. Zločin se dogodio u Mahali!
Zoran Vidović, Antin (1964.) uhićen je 19. travnja u kući svoje djevojke u Mahali. Uhitio ga je civilni policajac, bio je civil, odveden je u nepoznato, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Istoga dana u Mahali, gdje je sa suprugom i dvogodišnjim djetetom i stanovao, zaklan je Anđelko Rajić-Mišković, Jozin, rođen 1964. godine
U viteškom naselju Kruščica koje je tijekom cijeloga rata bilo pod nadzorom Armije BiH, u zaseoku Bobaši, zarobljen je civil Vinko Čerkez (1926.) i Ilija Omazić, (1956.), pripadnik HVO-a. Zatočeni su u objekt (logor) „Crna kuća“. Omazić je svirepo ubijen 19. rujna, dok je Čerkez zadnji put viđen živ u logoru 26. rujna. U ovom kazamatu A BiH početkom rata bila su zatočen 32 hrvatska civila s područja Mjesne zajednice Kruščica. Svi preživjeli su prošli torture vojnika A BiH, pripadnika VP čija se imena znaju i otvoreno se govori da će neki od njih uskoro pred lice pravde.
Gradskom području Viteza i naseljima koja su bila pod nadzorom HVO-a 6. lipnja isključena je voda. Izvorište Kruščica i gradski vodovog kontrolirala je A BiH, a već ranije je isključena struja, prekinute telefonske komunikacije. Tako je bilo sve do kraja rata, do potpisa Vašingtonskog sporazuma.
Strašan zločin počinili su pripadnici A BiH 10. lipnja. Naime, tog je dana s obližnjeg položaja A BiH ispaljena minobacačka granata i u viteškom prigradskom naselju Kamenjače zauvijek u igri prekinula osmoro viteških mališana. Još desetoro djece je teže i lakše ranjeno, a zločin je tim veći jer u tom dijelu Viteza nije bilo ni vojske niti bilo kakvih vojnih objekata. A to su pripadnici A BiH znali jer su na tim položajima bili domaći momci.
Pripadnici 7. muslimanske brigade iz sastava 3. korpusa A BiH, 5. rujna upali su u tranše HVO-a na liniji obrane Zabilje-Brdo, zauzeli nekoliko rovova, zarobili 14 pripadnika radnoga voda i odveli ih u nepoznato. Na video snimci koju posjeduje hrvatska strana, a snimka je djelo pripadnika A BiH, vidljivo je da su to učinili pripadnici zloglasne postrojbe EL mudžahid. Vidljivo je, također, da su svi uhićeni odvedeni živi, a tek nakon dva mjeseca, nakon brojnih prosvjeda pred bazom UNPROFOR-a u Biloj i pod pritiskom MCK, njihovi posmrtni ostaci, masakrirana tijela, predana su obiteljima(Vlado Krišto, Branislav Petraš, Tomislav Petraš, Niko Petraš, Ranko Sukara, Duško Ikić, Srećko Mišković, Nikica Jerković, Željko Lovrić, Albert Gabrijel, Jozo Marijanović, Mladen Ikić, Milan Milanović i maloljetni Željko Stojak) Ni za ovaj zločin još nitko nije odgovarao, iako je rodbina žrtava, na video snimci, među napadačima, prepoznala i neke svoje susjede, tada pripadnike zloglasne postrojbe, EL mudžahid, koji sada žive u susjednom selu Sadovcače i njihova su imena poznata i široj javnosti, a preko medija i nadležnim pravosudnim organima.
Križančevo Selo nadomak Viteza je najveće stratište Hrvata u BiH. Naime, samo u jednom danu, 22. prosinca 1993. ubijena su 64 pripadnika HVO-a i hrvatska civila. U žestokoj borbi tog maglovitog jutra najelitnije postrojbe A BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle, probile su liniju obrane, u borbama su poginula 34 vojnika i civila mještanina, dok je 30 ranjenih i zarobljenih vojnika odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica. Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i MCK, nakon 39 dana predana su obiteljima. Ni za ovaj strašan zločin, još nitko nije odgovarao niti su pokrenute bilo kakve istražne radnje
Samo 18 dana nakon Križančeva Sela, 9. siječnja, pripadnici Armije BiH u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće počinili su novi strašan zločin. Tog 9. siječnja, 1994. godine, pripadnici elitnih postrojbi iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz direktno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa A BiH, generala Mehmeda Alagića, pod okriljem maglovite noći, ušli su neopaženo iza leđa domobranima I bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje i među vojnicima i civilnima, među kojima je bilo djece, žena i staraca, napravili pravi pokolj. Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među 27 žrtava bila su i devetorica pripadnika PPN „Munje“. Njih devetorica bili su te noći na odmoru, uhićeni su na spavanju, vezani su žicom, mućeni, masakrirani i svirepo ubijeni. Nihova tijela (Mladen Grgić, Rafaelov (22), Ivica Lovrinović, Antin (27), Smiljan Papić, Vlatkov (24), Mario Buligović, Josipov (21), Goran Kafadar, Mijin (21), Anto Božić, Matin (21) Ivan Kreševljak, Zrinin (18), Toni Jazvić, Ivanov (18), Mario Barišić, Markov (19). Nihova tijela, te tijela još troje ubijenih pronađena su 20. siječnja nakon što je diverzantski vod HVO-a oslobodio dio
naselja Buhine Kuće. Među 12 pronađenih tijela bilo je i tijelo jedne žene, te masakrirano tijelo Novaka Jurića, Milanovog (35), dok je pronađeno tijelo Marka Buhića, Dragutinovog (37) prognanika iz Zenice doslovno presječeno i pronađen je samo gornji dio tijela.
Tijela još petoro ubijenih pronađena su u jednoj šupi, mjesec dana kasnije, 9. veljače, kada su pripadnici HVO-a oslobodili ovo popaljeno i opljačkano naselje.
U napadu na Buhine kuće, 9. siječnja, teže i lakše je ranjeno još tridesetak vojnika i civila. Po život opasne rane zadobilo je i dvoje djece čiji su roditelji (obitelj Vidović) to jutro ubijeni.
Video snimci zapaljenih kuća i mučni prizori tijela ubijenih vojnika i civila koja leže neposredno uz prometnicu Vitez – Busovača, posredstvom CNN-a i drugih inozemnih TV kuća obišle su cijeli svijet, hrvatska strana posjeduje video i foto snimke žicom vezanih i masakriranih tijela, izjave svjedoka, ali još uvijek ovaj zločin nije predmet razmatranja domaćih sudova, a nije bio ni predmet haškog Tribunala, kao uostalom i drugi brojni zločini počinjeni nad Hrvatima u Vitezu.
A božja, ljudska, pravosudna načela kažu, svakodnevno se mogu čuti: Pravda mora biti ista za sve, zločin je zločin, žrtva je žrtva…! Je li baš tako???
O kakvom se strašnom zločinu počinjenom nad zarobljenim Hrvatima u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. radi neka ilustrira izvod iz zapisnika sa identifikacije masakriranih tijela vraćenih obiteljima 39 dana nakon uhićenja i odvođenja. Identifikaciju je vršio ugledni liječnik, dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja u Vitezu, primarijus dr. Franjo Tibold. U izvodu iz zapisnika stoji:
- Leš br. 1 – Zdrobljena glava u predjelu vilica, duboka rasjekotina na lijevoj natkoljenici.
- Leš br. 2 – Zdrobljena glava, izbijene oči.
- Leš br. 3 – Izbijeno lijevo oko, zdrobljena vilica ulijevo.
- Leš br. 4 – Zdrobljena glava.
- Leš br. 5 – Zdrobljena glava odozgo, lica nema
- Leš br. 6 – Zdrobljena glava, pomjerene vilice s lijeve strane udesno, zdrobljena natkoljenica.
- Leš br. 7 – Zdrobljeno lice
- Leš br. 8 – Zdrobljena glava u potiljku.
- Leš br. 9.- Preklan, rez širok 15 centimetara
- Leš br.10. – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha.
- Leš br.11. – Zdrobljena glava…?
Tu je dr. Tiboldu pozlilo i nije mogao dalje nastaviti identifikaciju. Identifikaciju sa skoro istim opisom završio je drugi liječnik.
Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja.
S područja općine Vitez, dijela pod kontrolom A BiH prognano je 507 hrvatskih obitelji, odnosno 1519 osoba, njihova imovina je opljačkana, a srušeno je ili zapaljeno 530 stambenih objekata, vlasništvo Hrvata. A javnost, bar ona bošnjačka zna samo da su s područja općine Vitez prognani, pljačkani, ubijani Bošnjaci.
Tijekom rata u logorima Armije BiH, u Počulici, Grbavici, Kruščici, Mahali i Sivrinom Selu bilo je, duže ili krače vrijeme, zatočeno 195 osoba hrvatske nacionalnosti. Uz maltretiranja, ponižavanja, premlaćivanja, odvođenje na kopanje rovova…, ubijeno je 5, teže ranjeno 6 i lakše još desetak osoba hrvatske nacionalnosti.