NE PROPUSTITE: Viteška premijera dokumentarnog filma “Huda jama – strogo čuvana tajna”

Godinama, desetljećima  zločini partizana nad hrvatskim vojnicima koji su se  15. svibnja 1945. godine, u Koruškoj, austrijskoj pokrajini, na Bleiburškom polju predali Englezima, a oni ih razoružane i nemoćne izručili  partizanima, te nad tisuće, desetine tisuća zarobljenih hrvatskih civila i vojnika koji su u povlačenju  tražili spas u predaji savezničkoj vojsci, dugo, dugo je u Jugoslaviji bio tabu-tema. Čak i spominjanje tog stradanju u bilo kojem obliku bio je teško kažnjivi krimen za koji se odgovaralo dugotrajnim zatvorom, Golim otokom, kazamatima u Zenici, Staroj Gradišci… i niz drugih zatvora, logora, mučilišta…koji su,  u to vrijeme, u Jugoslaviji nicali kao gljive poslije kiše.

No, nijedna tajna, posebno masovni zločini kakvi su bili partizanski, komunistički, ne može se sakriti pa i unatoč  strašnog represivnog državnog aparata. Jer, stradanja, nestanci, masovna ubojstva bez ikakvog suđenja, pa i bez onog formalnog, logori, marševi smrti…, su prepričavani  u hrvatskim domovima…, dolazilo se, na razne načine, do  određenih informacija, do informacija od rijetko preživjeli koji su se ipak vratili svojim kućama.  Dolazilo se  i do emigrantske literature, slušao se, u velikoj tajnosti, uz veliku opasnost od višegodišnjih kaznih zatvora, Radiopostaja „Glas  Amerike“ i izviješća legendarnog novinara Grge Zlatopera… i tako se čuvala istina o stravičnim zločinima koje je skupa sa žrtvama, komunistička vlast pokušavala zauvijek „pokopati“.

Međutim, Bleiburg je još u tom ranom represivnom komunističkom državnom  aparatu „živio“ i postao metafora svih hrvatskih stradanja od   komunističkog režima od sredine svibnja 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila nakon predaje i razoružanja ubijen u samoj Bleiburškoj dolini i u bližoj okolici. Naime, većina zarobljenika ubijena je kasnije na marševima smrti. Kroz Jugoslaviju,  na marševima smrti, kako su s pravom nazvani, od granice s Austrijom pa sve do granica s Rumunjskom, Bugarskom i na jugu čak do Makedonije. Stoga se Bleiburškim pokoljem označavaju sva ta ubojstva, zloglasna mučilišta…, bez obzira gdje su se desila. No, zna se, većina ih je ubijena nakon predaje ili zarobljavanja, u Sloveniji, u sjeverno zapadnim i istočnim dijelovima Hrvatske, te na marševima smrti kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedeći nekoliko mjeseci. Ti zločini, marševi smrti, logori i mučilišta, najprije u emigrantskoj literaturi, a od početka 90.-tih i u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH, te u Sloveniji, nazvani su Križni put.

A ovim strašnim zločinima, najvećim stradanjima u  Hrvata u njihovoj višestoljetnoj povijesti, najvećim i najmasovnijim zločinima u Europi poslije Drugog svjetskog rata, prethodili su pokušaji političkog i vojnog rukovodstva NDH, veliki broj vojnika i civila, zbjeg u kojemu  je, tvrde neki povjesničari, bilo blizu milijun ljudi, vojnika, žena, staraca i djece, predaje zapadnim saveznicima kako bi izbjegli pokolj od strane  životinjski željni krvi Titovih partizana. Međutim, britanski general Patrick Scot, nije prihvatio predaju hrvatske vojske  od strane zapovjednika generala Ive Herenčića, nego je zahtijevao , naložio njihovu predaju partizanima koji su se, u lovu na plijen, na hrvatske vojnike i civile, dijelom nalazili i u Koruškoj. A zapovjednik partizanskih postrojbi na tom području bio je lički Srbin, politički komesar 51. vojvođanske divizije, general Milan Basta. Vidjevši, naime, da izbora i nema, general Herenčić je odlučio i zapovjedio predaju  hrvatske vojske koja se u tim danim uspjela probiti u Korušku, u zonu pod kontrolom britanskih vojnih snaga, računajući da će to biti ipak manje zlo od pokušaja oružanog otpora, borbe do zadnjega čovjeka. Nakon takve odluke, general Herenčić, ne želeći se predati partizanima, izvršio je samoubojstvo.

Slijedećih dana, tjedana i mjeseci pa i godina slijedila su masovna ubojstva, pokolji, marševi smrti… na kojima su zarobljeni vojnici i civili mućeni raznim putovima kroz Jugoslaviju, dovođeni u logore, u  kojima su  mučeni, bez hrane i vode iscrpljivani, od bolesti umirali, ubijani… a taj  kasnije nazvani Križni put, trajao je, još uvijek u značajnom obimu, sve do prve polovice 1948. godine. U tim  tajnovitim okolnostima, sve se činilo da tako bude,  živote je izgubilo više stotina tisuća ljudi, Hrvata daleko najviše, ali i pripadnika vojske  NDH islamske vjeroispovijesti, što se u BiH, među Bošnjacima,uporno skriva, niječe, kao da to nisu povijesne činjenice.

Svim mogućim sredstvima, prijetnjama, prijetnjama, kaznama, represijama…, te strašne zločine se desetljećima  zataškavalo, skrivala se istina, mnogi su na razne načine pokušavali prodrijeti u , mislili su komunisti, duboko zakopane tajne,  no uspijevali su tek donekle, jer su zločinci nastojali svim sredstvima, sakrivati, izbrisati… svoje zločine. Na sreću, bilo je preživjeli, koji su se uspjeli vratiti svojim kućama, bilo je onih koji su se uspjeli dokopati slobode pa makar i u stranom svijetu, koji su iskazima, bilješkama, člancima u emigrantskim novinama i knjigama, svjedočili o strašnim i teško zamislivim zločinima, a čini se da je, ipak, prvi veliki iskorak, dokumentirao i javnosti podastro  grof Nikolaj Tolstoj, podrijetlom Rus, čija je obitelj poslije Oktobarske revolucije u Rusiji izbjegla u Englesku. Njegova knjiga „Ministar i pokolja“ (1986.) do tada dala je  najcjelovitiju povijest događanja tijekom svibnja 1945.. Ta knjiga koja se u Jugoslaviji nije ni spominjala, u javnosti Velike Britanije digla je veliku prašinu, te je, brzo, odlukom pravosuđa, bila zabranjena i povućena je iz prodaje. Autor knjige grof Tolstoj je optužen za klevetu te je u sudskom procesu, za Veliku Britaniju neuobičajene i sumnjive vjerodostojnosti, procesa zatvorenog za javnost, i osuđen na iznimno veliku kaznu od 1,5 milijuna funti, uz još milijun funti plaćanja sudskih troškova. Bio je to najveća ikada izrečena takva kazna u Velikoj Britaniji, a tvrdi se i u cijelom svijetu. A riječ je o knjizi koja teško kompromitira Britance, njihoe visoke vojne i civilne dužnosnike, prije svih generala Patrica Scota, te posebno, kao ključnu osobu kada je riječ o izručenju Hrvata, vojnika i civila Titovim partizanima, te zarobljenih Kozaka Crvenoj Armiji, Herolda MacMilana, opunomoćenog  ministra pri Glavnom stožeru Savezničkih snaga, koji je, postao i premijer Britanskog kraljevstva.

No, ne smije se zaboraviti, to stalno treba ponavljati, da je Josip Broz Tito najveći krivac za sva ta stradanja, za nekoliko stotina tisuća ubijenih Hrvata, zarobljenih i razoružanih hrvatskih vojnika, i hrvatskih civila, što će se izborno moći čuti  i vidjeti i u filmu „Huda jama“. Također, ne smije se zaboraviti da je Josip Broz svrstan od strane svjetskih poznatih i priznatih povjesničara i vojnih analitičara među 10 (deset) najvećih zločinaca 20. stoljeća.  Treba li još što tomu dodati?.

Treba također znati i pamtiti da su i nakon 90-tih u slobodnoj Hrvatskoj, jake političke snage, slijednici KP Jugoslavije, SDP i HNS, svim silama zataškavale te zločine, a otvoreno, Stipe Mesić, Josip Manolić i još niz likova poput njih, su i javno govorili da ih je (tisuće i tisuće pobijenih zarobljenih vojnika i civila) stiglo ono što su i zaslužili. I takav čovjek (?), na veliku žalost, dva mandata je bio predsjednik Republike Hrvatske. A te su snage, iz redova SDP-a i HNS-a, mnogi su bili na tom tragu, istina, radili  „u rukavicama, ali vrlo uspješno, pa su, tako, uspjeli ukinuti državnu Komisiju za istraživanje grobišta i poslijeratnih partizanskih zločina, ukinuli su pokroviteljstvo Sabora obilježavanja godišnjice tragedije Bleiburga, štititi i sprječavati procesuiranje preživjeli zločinaca, zločinaca Udbe (Lex Perković)…

Prije grofa   grofa Tolstoja, vrlo zanimljivu knjigu napisao je Slovenac, partizan, novinar i publicist Franci Strle, „veliko finale u Koruškoj (1977.). Ne treba zaboraviti ni knjigu emigranta Ante Belje, YU Genocid i niz drugih djela hrvatske emigracije. No, najdalje, činjenicama i dokumentima, na tom planu ipak je  otišao je  Slovenac Roman Leljak, čiji ćemo dokumentarni film „Huda jama“ moći pogledati u petak 27. siječnja u 18 u velikoj dvorani Franšiznog centra u Vitez. Prije gledanja filma okupljenim će se obratiti sam autor. To zaista ne treba propustiti!

Prethodni članakZa novčanicu od 1 KM traži 2.000 KM
Sljedeći članakVIDEO: Nogometaši Viteza i Veleža remizirali u pripremnoj utakmici