Nastavljeno suđenje za ratne zločine Armije BiH u Križančevom Selu: Nova svjedočenja

Vitez 22.12.1993. godine. U napadu na Krizancevo selo postrojbe Armije BiH ubile 64 vojnika i civila a selo zapaljeno i opljackano. Ranjeno i zarobljeno 30 vojnika koje je registrirao Medjunarodni crveni Kriz a koji su nakon 39 dana posredstvom UNPROFOR-a i europskih promatraca razmjenjena na crti razdvajanja zvanoj Gropcic kod Dubravice. Tijela su im bila potpnuo izmasakrirana tako da ih je jedav prepoznala bliznja rodbina. Za taj zlocin jos nitko nije optuzen od strane Armije BiH.

Na suđenju za zločine počinjene na području Viteza, svjedokinja Državnog tužiteljstva je ispričala kako je dobila informacije da je njen brat poginuo 22. prosinca 1993. u Križančevom Selu.

Rahmana Okukić je izjavila da je svog brata Sulju Zlojića zadnji put vidjela 1990. godine, i da je informacije o njegovoj smrti dobila poslije rata od žene s kojom je on živio, a koja ju je prethodno kontaktirala da se sretnu.

“Ispričala mi je da je Suljo poginuo u Križančevom Selu, da ga je prepoznala po pidžami, jer mu je lice bilo izmasakrirano. Rekla mi je da je ukopan u Kruščici pod imenom Damir Zlojić. Pričala je kako ga je skrivala koliko je mogla da ne bi bio mobiliziran, te da je na kraju pomoć dobila od nekog svećenika koji joj je dao krštenicu”, kazala je svjedokinja i navela da ne zna detalje o bratovoj pogibiji.

Prema njezinim riječima, brata je kasnije ekshumirala iz Kruščice, zakopan je bio u džemperu i pidžami, a patolog joj je prenio da je na njegovim kostima našao prostrjelne rane.

Obrani je svjedokinja rekla da je žena s kojom je njen brat živio pokušala da ga spasi kako ne bi bio mobiliziran u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), kao i da je kasnije došla do informacija da je pripadao toj vojsci.

Za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a, koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 22. prosinca 1993. godine, optuženi su Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Svjedok Hamid Haskić, nekadašnji pripadnik 325. brigade, naveo je da su on i još nekoliko njegovih drugova s linije određeni da budu u probojnoj četi u prosincu 1993., te su prešli cestu pored “Elementare” i tu stali, dok je bio izvršen napad na rovove, kao i da su se predvečer povukli i da je bila informacija da je akcija završila dobro.

“Kada sam se vratio, pričalo se da je Roki pobio te vojnike, njih 10-ak što su bili na liniji, u tranšeji iza njegove kuće. Svako je to pričao, i seljani i vojnici”, kazao je svjedok i dodao da nije čuo na koji su način ubistva izvršena.

Tijekom unakrsnog ispitivanja Obrane, svjedok je rekao da Rokija nije vidio u akciji, niti kod “Elementare”, osim na postrojavanju u Sivrinom Selu kada su krenuli u akciju.

“Jeste bio u akciji, ali ne znam gdje se kretao. Bio je s nama na početku, kada smo krenuli”, ispričao je svjedok i naveo da su svi “brujali” o tome šta se dogodilo.

Tužiteljstvo je pročitalo iskaz preminulog svjedoka Saliha Zukana u kojem je izjavio da je nakon 15 dana na liniji dobio dva slobodna dana i otišao u Zenicu, te da je po povratku čuo za akciju i da su Šafradini “uzeti”.

Svjedok je u istoj izjavi naveo da je po povratku čuo da je neki Roki u tranšeji iza kuće ubio neke vojnike, da on tu osobu ne poznaje, ali da se pričalo da se radi o “kabadahiji” koji se tuče s policijom.

Nastavak suđenja je 14. veljače.