Je li Željezničar podbacio, odigrao loše, ili su Vitežani igrali vrlo dobro, predobro za prezentaciju koju su Sarajlije imali na Grbavici u nedjeljnom prvenstvenom susretu protiv Viteza. Je li čaša bila poluprazna ili polupuna, može se pitati, a kako to zna često biti u ovakvim nogometnim, ali i u drugim životnim događanjima? I uvijek, u takvim prilikama ima i jednih i drugih, a u ovoj prići, za igrače i navijače popularnog premijerligaša Viteza koji su „rasturili“ Sarajlije na njihovu terenu, nadigrali ih u svakom pogledu, njihova „nogometna čaša“ do vrha je puna zadovoljstva i bodova, nasuprot potpuno praznoj Željezničarevoj.
Odigrali su Vitežani, to je mogao vidjeti brojni nogometni auditorij na Grbavici a pogotovo putem TV ekrana, vrhunsku nogometnu predstavu, prezentirali su zrelu i dobru igru, smirenost, taktičku potkovanost, strpljivo su čekali i znali da će doći njihovih pet minuta. I došle su a majstorski su ih iskoristili iskusni Kapetan i Kokot. No, njih dvojica su bili egzekutori već „na panju giljotine“ postavljenog Željezničara, dobrom i igrom cijele momčadi koja je odigrala susret bez ozbiljnije greške, zrelo, samouvjereno, bez trunke straha. Rekli bismo onako viteški, igrom i hrabrošću, kakvu i zaslužuje i kakva dolikuje imenu kluba čiji dres nose. A oni su to radili i odradili na ponos svojih navijača, svojih sugrađana koji su tijekom drugoga poluvremena utakmice, „palili“ i na kraju „zapalili“ cijeli Vitez. Naime, terase kafića u Vitezu bile su pune, navijalo se, „grmjelo“ je a s takvim ambijentom mogu se samo uspoređivati nastupi hrvatske reprezentacije kada igra važne međunarodne utakmice.
U ovoj priči koja se nekima može učiniti i (pre)euforičnom, a to i ne treba negirati, ali se može razumjeti, jer Željezničar je u bh nogometnim okvirima gigant kojemu Vitežani nikada ni boda nisu „otkinuli“, a u nedjelju su ga „razvalili“, ne smije se, nikako, zaboraviti ni mladi, vrijedni i uporni trener, „alkar“ iz Sinja, Boris Pavić. Došao je, naime, Pavić u Vitez, na „ruševine“ popularnog premijerligaša, može se i tako reći, kada nije bilo ni igrača, ni novaca, ni optimizma… A Pavić se hrabro prihvatio izazova kada se mnogima činilo da se prihvatio sam sebi iskopati nogometnu i trenersku raku. Naravno, nije Pavić nikakav čudotvorac, niti ga želimo takvim prikazivati, ali je nedvojbeno hrabar mladi trener koji zna svoj posao. Svjestan da se do rezultata, do cilja, u ovom slučaju do ostanka u ligi, može doći samo velikim trudom, radom, zalaganjem, zajedništvom… „Gazi“ do daske Pavić svoje dečke na svakom treningu, kako se to zna reći, poslije treninga neki igrači „padaju s nogu“, ali sve je to u okvirima potrebnog, stručno dozvoljenog. Istina, izgleda to vrlo žestoko…, ali popusta nema, pa tko može, može…
Naravno, ne treba zaboraviti, ili je bolje reći, treba znati, Pavić ne da ni „krivo pogledati“ svoje dečke, u hodu kompletira i uigrava momčad. Igračima vjeruje, uvijek je uz njih i za njih, a oni mu uzvraćaju punom mjerom, svaki onoliko koliko zna i koliko objektivno može, a ponekad i iznad toga. Pa zar to ne potvrđuju i igre sa Širokim (1 : 1), u Tuzli (poraz 1 : 0 uz nedostatak i minimuma sreće), u nedjelju u Sarajevu. A da bi do rezultata, do te razine Vitez stigao, treneru Paviću i njegovim najbližim suradnicima, Ivica Bonić, Robert Perković i Dominko Tolo, ruku je pružio vrijedni predsjednik, Slaven Garić, nekolicina njegovih najbližih suradnika, te skupina mladih i uglednih viteških gospodarstvenika. A to su i razlozi što se u Vitezu vjeruje u nastavak ove lijepe nogometne priče.
Zvonimir Čilić
